Davno je završen rat i mnogi užasni događaji utonuli su već u zaborav.
Možda je i dobro. Što bi čovjek bez zaborava? Raspametio bi se davno da
mu Bog nije dao dar zaboravljanja ili barem potiskivanja ustranu prošlih
događanja.
No, neke stvari se ne mogu zaboraviti. Majka ne može zaboraviti smrt
djeteta koje je nosila pod srcem, rodila i odgajala da živi, da je nadživi,
a onda doživjela da legne pod zemlju prije nje. Neke pak događaje i neke
ljude ne bismo smjeli zaboraviti, ne bi bilo ljudski, pošteno.
Rat je prošao i ostalo je sjećanje na poginule u ratu, na civile i vojnike
novih vojski koje su se međusobno borile za slobodu, a svi su uglavnom
smetnuli s uma one mlade vojnike koji su se u trenutku izbijanja rata
našli u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji i koji su pali kao žrtve prisiljavanja
da pucaju, da brane nekakvu Jugoslaviju a ustvari velikosrpsku miloševićevsko-šešeljevsku
Srbiju do Karlovca i Karlobaga. Oni nisu zabilježeni ni na kakvim spiskovima
palih boraca, ratnih heroja, "šehida", žrtava domovinskog rata…
Nedavno je iz tiska
izašla knjiga koja se pokušava sjetiti tih vojnika, njihovih roditelja
i svih onih koji su im nastojali pomoći. Nosi dramatičan naslov: "
Majko,
moram im glavu dati…" a priredio ju je Nihad Halilbegović. Nije
nam nakana govoriti o knjizi, nego o vojniku koji je ove riječi rekao
svojoj majci nekoliko dana prije nego što ga je oficir ubio pucajući mu
u glavu u kasarni u Osijeku. A pucao je zato što je mladi vojnik odbio
sudjelovati u strijeljanju hrvatskih civila, kako mu je bilo naređeno.
Mevludin, Pašage, Kulić rođen je 1971.godine u Kruševu, općina Olovo.
Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, upućen je 19. ožujka
1991. godine na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi. Nakon četiri
mjeseca dobiva prekomandu u kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku, u kojoj
komandira zloglasni pukovnik Boro Ivanović.
Mevludin je bio svjedokom teških zločina prema civilima, koje su mrtve
morali posipati krečom. Svojima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu,
koju je nazivao naša seka, jer bila malena poput njegove sestre Ismete.
Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio
bi se tako da je ne vidi rezervist koji bi je sigurno ubio, ali i njega
kad bi shvatio da je štiti. Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne
iz vojske, no sebi nije mogao pomoći.
- Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Evo, ja sam ti se i slikao
k'o četnik. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove.
Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju
majku i prijete da će nas zaklati - rekao je majci kad ga je posjetila.
Desetak dana prije ubojstva ponovo su ga posjetili njegovi. Išli su obilaznim
putom jer se više nije moglo preko Vinkovaca. Tada su prvi put čuli granate.
Vojnici su već dvadeset dana jeli samo kruh. I pored toga Mevludin nije
mogao ni okusiti jelo koje su mu roditelji donijeli. U kasarni su bile
sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima.
Majka Izeta, koju smo
posjetili u njezinoj kući kod Vogošće, sa suzama se sjeća posljednjeg
razgovora sa sinom samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući,
govorio je:
- Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. … Ništa mama, reci jasno
i glasno sve ono što sam ti govorio, moram im glavu dati. Mama, čuvaj
ostalu djecu. … Mama, što sam ti rekao, onako je. Moram im glavu dati
i gotovo.
Prema pričanju svjedoka, 3. rujna njega i njegova tri druga ubio je na
spavanju pukovnik Boro Ivanović jer su dan ranije odbili pucati u hrvatske
civile.
- Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti.
Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala,
sanjala sam kako sam ga zagrlila kao pri posljednjem susretu i čula glas:
Nemoj Izeta, Mevko je mrtav.
U srijedu 4. rujna u vijestima je čula o pogibiji četvorice vojnika u
Osijeku. I pored toga iz kasarne joj odgovaraju da se ne brine jer joj
je sin bezbjedan . Susjedi samo što nisu ubili pukovnika JNA Muharema
Nadžaka i pratnju, u kojoj je bio i liječnik, kada su došli u selo Baricu
sa žalosnom viješću da je Mevludin ubijen. Prema njihovoj izjavi, sina
su joj ubili hrvatski policajci pucajući mu snajperom u vrat. U Komandi
JNA na Bistriku rekli su da je pogođen u čelo. Roditelji nikada nisu dobili
nikakav dokument o uzroku smrti, samo izvod iz matične knjige umrlih i
to iz Beograda!? Tijelo su preuzeli u Vojnoj bolnici u Sarajevu u hermetički
zatvorenom sanduku. Kada je otvoren, liječnički nalaz je potvrdio da je
Mevludin ubijen iz neposredne blizine revolverskim metkom u potiljak.
Prebacivanje posmrtnih ostataka i sprovod (dženaza) Mevludina Kulića
6. rujna i Jusufa Delića dan kasnije izazvali su prve antiratne prosvjede
u Sarajevu. Ali rat je nastavljen ne samo u Hrvatskoj nego je uskoro zahvatio
cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Kuća Kulićevih u Barici srušena je jer je bila na prvoj crti bojišnice.
Obitelj se selila na Koševsko Brdo, pa na Breku i, iza Daytona, u Vogošću.
Kuću u Barici obnovio im je nakon rata austrijski Hilfswerk. Otac Pašaga,
nekada kamenoklesar kod Zvonka Šege, sada je propao čovjek koji se odao
piću i zanemario obitelj. Majka Izeta se bez posla i mirovine snalazi
kako zna i umije s dvoje mlađe djece. Kći Ismeta, koja je išla u šesti
razred kad joj je ubijen brat, završila je zubotehničku školu kao jedna
od najboljih. Nema posla u struci ni mogućnosti da nastavi školovanje.
Samo za upis na fakultet traži se 3000 KM. Sin Nihad završava trgovačku
školu i upravo je stasao za vojsku. Majka se ježi i od pomisli na to:
- Smučila mi se vojska. Uzimaju ih, a niko ne pita kako rastu.
Mevludina nisu uvrstili ni u kakvu kategoriju palih vojnika. No, vjerujemo,
da je Bog ovoga mladića uvrstio u najvišu kategoriju ljudske vrijednosti,
onu koja radije daje život nego da učini zlo. Takvih je malo i zato su
izuzetni. Čudno je samo kako ovakve izuzetne ljude ljudsko društvo teško
zapaža i pamti. Možda bi ovu priču trebalo ispričati gradu Osijeku. Neka
je zna. Možda bi je trebala znati i Republika Hrvatska. Možda bi njezin
predsjednik ovome mladiću, barem posmrtno, trebao iskazati zahvalnost
što nije pucao u građane njegove države pa zbog toga sâm dobio metak u
glavu. Kažemo - možda, mada smo sigurni da bi sve to bilo lijepo i da
se Mevludinova žrtva ne bi smjela zaboraviti: ne bi bilo ljudski, pošteno.
