Crven-bijeli-plavi sve se više krije

Muškarci nikad neće razumjeti žene, žene nikad neće razumjeti pravilo zaleđa (sve ga manje, doduše, uslijed svih ovih silnih naputaka i tumačenja, razumiju i muškarci), a ja osobno nikad neću razumjeti logiku nekih ljudi. Znamo svi kako izgledaju ulice američkih gradova kad se slavi Dan neovisnosti i kako Francuska diše kad se obilježava njihov nacionalni praznik, Dan pada Bastilje. Zastave vijore s prozora i balkona, ponos i nacionalni zanos mogu se nožem rezati. Barem taj jedan dan svi su ujedinjeni, a problemi se ostavljaju po strani. Za njih uvijek ima vremena, njima se može baviti 'običnim' danima.

Nažalost, takve prizore rijetko ćemo vidjeti u Hrvatskoj. Ne može se, naravno, generalizirati, puno je onih koji su istaknuli nacionalna obilježja za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, no sveukupno gledajući, sve je to nekako stidljivo, usiljeno i suzdržano. Jednostavno, nije to - to. I onda tako malo slušaš komentare i 'logiku' onih koji baš iz inata neće istaknuti zastavu, pa ti na pamet neminovno dođe onaj poznati stih, one tri riječi koje nas tako dobro kao narod opisuju. U kojima je na neki način sažeta cijela naša povijest. E, moj narode…

Kažu takvi 'logičari' kako neće izvjesiti zastavu zbog toga što je država opljačkana i osiromašena. Zbog toga što su na vlasti nesposobni lopovi. Neće, nastavljaju dalje, izvjesiti zastavu zbog tisuća i tisuća mladih koji su iselili iz zemlje. Zbog nezaposlenosti, korupcije, lošeg pravosuđa… Ukratko, zbog svih onih stvari koje se i inače papagajski ponavljaju kad se govori o problemima i lošoj strani hrvatske svakodnevice.

Da Hrvatska ima problema na svim razinama, to je svima jasno, to nitko ne može osporiti. Da ima puno prostora za napredak, i  to je činjenica. E sad, je li baš toliko loše kao što se često potencira? Ja mislim da nije, no to je samo moje mišljenje (znamo svi onu poslovicu o mišljenju) koje nije bitno za ovu priču. Recimo čak i da je stanje u Hrvatskoj zaista toliko loše kao što neki naglašavaju. Hoće li se ono promijeniti nabolje zašto što nismo izvjesili zastavu, jučer za 'Oluju', a sutra za neki drugi veliki državni praznik ili blagdan? Ja mislim da neće. Štoviše, može biti samo lošije, jer ovakvim stavom dodatno rastačemo nacionalni zanos i optimizam, a potenciramo apatiju. A ona, barem koliko ja znam, nikad nije bila zamašnjak promjena nabolje.

Zar u SAD-u  i Francuskoj nema problema, cvjetaju li tamo samo ruže? Naravno da nije tako, obje države suočavaju se s mnogim problemima, a i kao nacije imaju dosta epizoda iz prošlosti zbog kojih bi se proslave njihovih velikih pobjeda mogle dovesti u pitanje. No, oni ne daju na sebe, a posebno ne daju dirati u svoje svetinje. Zašto onda mi, koji možda nismo savršeni, ali imamo puno manje putra na glavi od njih, imamo takav stav? Kao da ne možemo punim plućima slaviti svoje pobjede, kao da se stidimo svoje prošlosti, bliže i dalje. Toliko, da se nekad  gotovo čak i ispričavamo zbog situacija u kojima se ispričavati treba nama.

Fascinantni smo ponekad mi Hrvati. Nekad, u puno težim vremenima od ovih današnjih, s ponosom smo isticali svoj identitet i vrijednosti. nekad čak i iz inata. Danas, pak, neki od nas baš iz inata neće izvjesiti zastavu za veliki državni praznik. Baš fascinantno. Hoćemo li otići korak dalje i, recimo, savjetovati sportašima da okrenu leđa zastavi na svojim natjecanjima? Da, recimo, odbiju pjevati himnu? Ili da kleknu dok se ista intonira? To će sigurno vratiti naše iseljene mlade, a političari će preko noći postati sposobni i pošteni.

Meni je jasno da u svakoj državi, pa tako i našoj, postoje oni koji ne gaje pretjerane osjećaje prema njoj, i potpuno ja razumljivo što takvi ljudi nemaju potrebu izvjesiti zastavu. Isto tako, jasno mi je da u svakoj državi postoje i oni kojima je ona odbojna (s njima pogotovo imamo iskustva) i koji, ne da nemaju potrebu izvjesiti njezinu zastavu, nego bi vrlo rado istaknuli  neku svoju. Kažem, takve ljude shvaćam i njihovi razlozi su mi jasni., oni samo koriste pravo koje im je ova država omogućila.

Međutim, nikad neću shvatiti ljude koji, kako oni kažu, iskreno vole Hrvatsku i ponose se njome, ali zbog nezadovoljstva stanjem u kojem ona je, ne žele izvjesiti  zastavu kad se obilježava veliki državni praznik ili blagdan. Mislim kako ću prije shvatiti što je kažnjiva ruka u šesnaestercu, a što nije, nego takve ljude. Koja je to logika, što se time želi postići, to će mi ostati vječna enigma. Smatram kako se iza takvog bunta kriju malo veći problemi i kako bi se takvi ljudi trebali malo preispitati. I ako je stanje u Hrvatskoj baš toliko loše kao što tvrde, za početak vidjeti čime oni konkretno mogu doprinijeti da se ono popravi, jer 'bojkotiranje' zastava za 'Oluju' i druge velike dane sigurno nije rješenje.

Ovo je samo moje mišljenje, možda sam u krivu, ali rekao bih da dio tih ljudi koji kao silno vole Hrvatsku, ali zbog razočaranja ne mogu izvjesiti zastavu, ipak nije (do kraja) iskren. Mislim da njihovi osjećaji prema ovoj državi nisu baš toliko jaki, i da su im svi ti problemi koje spominju samo dobra izlika za ne učiniti ono što i inače nemaju potrebu i želju učiniti. I prilika da patetičnim komentarima malo dignu rejting. Politički, društveni ili neki treći. No, kao što sam već rekao, to je samo moje mišljenje.