a gle tek ovih lešinara, sve gledaju kroz neke svoje sebične naočale
sad su ljuti jer niti jedni nisu htjeli s njima imat posla, aaaau baš mi ih je žao
piše Robert Junaci sa sportal.hr-a, aka večernjak
Ukrajinci su kao Hrvati
Sletjeli su ranije nego što se očekivalo, negoli su trebali. Posebnim
letom iz Kijeva nekoliko minuta ranije nego što je bilo predviđeno
reprezentacija Ukrajine stigla je u Zagreb. Igrači u žuto-plavim
trenirkama, lako uočljivi u masi ljudi zagrebačke zračne luke.
Nisu morali dugo čekati ni putovnice ni torbe, brzo su krenuli prema
autobusu. Nisu bili spremni razgovarati s hrvatskim novinarima. Većina
ih je nabila šilterice na glavu, prolazila gledajući u pod.
– Žao mi je, ne mogu sad – sve je što je rekao Andrij Ševčenko koji je
mirno čekao torbu, a onda iskusno, znajući da ga čekaju novinari,
posljednji izašao iz bescarinske zone i pohitao u autobus. Dio igrača
baš je tada telefonirao, dio je imao slušalice na ušima...
Samo je jedan igrač stao i barem fakultativno odgovarao na pitanja.
– Ne želim govoriti o vašim igračima pojedinačno, vaša je snaga
organizirana igra. No, i mi smo takvi, pa će biti teško. Nismo ovamo
došli po bod, ne bismo njime bili zadovoljni, došli smo po sva tri –
kazao je Jevgenij Levčenko.
U trenucima kad je autobus s Ukrajincima napuštao krug zračne luke
pistu je dotaknuo zrakoplov iz Pule. Točno 40 minuta nakon Ukrajinaca
Slaven Bilić doveo je svoje igrače u Zagreb.
I nisu se nimalo razlikovali od Ukrajinaca, osim po boji opreme. Sad su
momci u hrvatskim reprezentativnim obilježjima samo odmahivali rukom,
baš tada su se i oni nekome mobitelom morali hitno javiti.
Najpristojniji je bio izbornik Slaven Bilić koji se barem srdačno
pozdravio.
– Super je bilo u Rovinju, sve je u redu – kratko je rekao.
Da, pristojan je uvijek i glavni tajnik saveza Zorislav Srebrić.