Mada, nije sve tako crno... U subotu sam, nakon završene svoje svirke u Ponticellu, otišao sa jednim prijateljem, Istrijanom, u restoran Punta Dura. Tamo svaki weekend imaju "igranku" (koja arhaična reč, jebateled!), a to veče je goste zabavljao, nećeš verovati,
Joe Marachich Maki (kad god se njegovo ime spomene, ja ne mogu da se ne setim pokojnog Minimaxa koji ga je u ono davno vreme, u svom radio-show program uvek najavljivao kao, "Džo Maračić Maki koji puno voli da....
peva"!
Da skratim, za 90 minuta koliko smo tamo proveli, bukvalno su me startovale TRI Croato-Američanke (jedna mi je pred kraj ljutito rekla, "e, pa nemoj drugi puta čekati!")
No shit, i swear!
E, sad, jeste da nijedna od njih nije imala manje od 35 (a jedna čak ne manje od 35 godina
radnog staža ), ali sve je u ovim mojim godinama čista premija, moj Mile! Neverovatno kako ti takve glupe sitnice lako udare u ego, a on krene
da raste...