Nakon što su u srpnju odigrali meč sezone, londonski je revanš prošlog četvrtka — na nešto drugačijoj podlozi i u drugačijim uvjetima — zaključio ovosezonsku utrku za titulu prvog tenisača svijeta u 2019. Roger Federer je u izravnom dvoboju za prolazak skupine na završnom turniru sezone nadigrao Novaka Đokovića 6:4, 6:3 i posljednično ostavio Rafaela Nadala sigurnim brojem 1 ATP ljestvice na kraju sezone.
Nekako se poetski, barem zasad, poklopilo da je to Španjolcu peti put da će uzeti prvo mjesto na kraju godine, što je jednak broj onome koji imaju i njegovi najveći rivali Federer i Đoković. To je tko zna koji znak da Velika trojka ne posustaje ni u svojim 30-ima, životnom dobu do njihove pojave prilično nekarakterističnom za vrhunski tenis, te ponovno okupiraju prve tri pozicije ATP ljestvice u finišu sezone. No, često se vode debate o tome tko je najbolji tenisač među njima, a samim time gotovo izvjesno i svih vremena.
To je pitanje pred kojim smo se našli i mi u novom izdanju Laboratorija, te ćemo pokušati što objektivnije dati odgovor na to prilično subjektivno pitanje.
Iako bi ovakve analize idealne bile u trenucima kada igrači uključeni u njih više profesionalno ne igraju tenis, možemo se složiti oko toga da smo najbolji tenis ove trojke već gledali. Usprkos fantastičnim prilagodbama i napredovanju sve trojice u segmentima igre koji im na početku karijere nisu bili jača strana, utrku s vremenom gube svi sportaši. Izgubili su djelić eksplozivnosti, brzine i kretanja te su prilagodbe igre bile nužne da se održe na vrhu, ali samim time, duboko u 30-ima, sigurno možemo reći da ne gledamo njihove najbolje i najdominantnije verzije. To nam, srećom, barem malo otvara vrata da se posvetimo pitanjima poput onoga — tko je najbolji tenisač ikad?
Uzevši sve u obzir, zbilja je teško pri odabiru najboljeg tenisača ikad ne izabrati Novaka Đokovića
Krenimo od najduže kategorije, od njihovih karijera.
Krajem ove sezone, Federer je nevjerojatni 15. put u karijeri s istekom godine bio rangiran među trojicom najboljih tenisača na svijetu. Čisto da biste dobili dojam koliko je to dugo — Peteu Samprasu, tenisaču koji je do pojave Velike trojke imao dobre argumente da se smatra najvećim ikad, cijela karijera trajala je 15 godina. Sampras je svoj prvi i posljednji profesionalni meč odigrao je u rasponu od 15 sezona, dok Roger taj broj sustiže samo računajući top 3 mjesta na kraju sezone… Doduše, nisu ni Rafa i Novak predaleko. Njima će ovo biti 12. sezona među najbolja tri, ali i njihove karijere imaju fascinantne zanimljivosti vezane za dugovječnost.
Primjerice, Nadal ima najduži niz sezona (16) u kojima je uzeo barem jednu titulu, a rezultatom na završnom turniru sezone osigurao je prvo mjesto barem do prvih tjedana 2020., čime će postati prvi tenisač u povijesti koji je bio na vodećem mjestu ATP ljestvice u tri različita desetljeća. Prilično impresivno za čovjeka kojem se još 2009. spominjao skori kraj karijere zbog izraubanih koljena i brojnih drugih ozljeda.
Novak, godinu mlađi od Nadala s kojim se izmjenjuje kao najstariji Year-End broj 1 ikad, još je u dobroj poziciji da se uključi u borbu za brojne rekorde, a relativno je blizu i onom koji se činio nedostižan — Rogerovih 310 tjedana na broju jedan. Na kraju krajeva, govorimo o trojici tenisača koji drže ukupno 55 Grand Slam turnira, a koliko daleko su ispred svih ostalih kada govorimo o ‘velikim’ turnirima najbolje možete vidjeti na grafici na kojoj je prikazano svih 11 igrača s preko 20 ‘velikih’ trofeja.
No, iako ima određeni utjecaj, pri testiranju najboljih tenisača ikad, cijela karijera nije primarni fokus, već primat preuzima njihov vrhunac. Naime, to je doba u kojem su bili najbolje verzije samih sebe igrajući najbolji tenis u karijeri.
Međutim, prije nego što se okrenemo dugom i kratkom vrhuncu, potrebno je pogledati konkurenciju u kojoj su igrali pretendenti na titulu najboljeg; lišene ikakvog konteksta, ove brojke osvojenih titula navedene iznad ne znače nam puno. Jednako kao što, primjerice, u nogometu ne znači jednako 20 golova u sezoni kada se zabijalo pet golova po utakmici te 20 golova u sezoni kada se postiže 2,5 pogotka po susretu. Ili barem ne bi trebalo…
Vratimo li se tenisu, mnogo spora izaziva (ne)postojanje takozvane ‘slabe ere’, pri čemu se misli na kraj 1990-ih i početak 2000-ih, baš kada se Federer zaputio prema samom vrhu. Najbrži način da testiramo tu tezu jest da pogledamo prosječan ELO rating svih suparnika s kojima su se susretala najbolja osmorica igrača (koji ulaze na ATP završnicu) u svakoj dosad odigranoj sezoni, te to prikažemo grafom.
Jasno se vidi da počevši sa 1997. započinje etapa u kojo je prema ELO ratingu kvaliteta igrača bila najoskudnija u povijesti, a tek 2005. se događa skok iznad 2.200 ELO bodova. To nam sugerira kako teniski vrh u tom razdoblju nije imao dominantne igrače koji su mogli konstantno pobjeđivati svoje suparnike i time si graditi bolju ELO ocjenu. Da bi se dočarala razlika između te ere i one 10 godina kasnije te naglasila potpuna nepredvidljivost koja je signal slabije kvalitete na vrhu, možemo pogledati koliko je igrača koji dotad nisu osvojili ni Grand Slam ni Masters titulu osvajalo turnire.
U razdoblju od te 1997. do 2003., kada je Federer prvi put upao među najbolja tri, imali smo čak 39 različitih igrača koji su osvojili svoj prvi Grand Slam ili Masters naslov. Usporedimo li to sa sedmogodišnjim razdobljem koje započinje 2009. (veliki skok na grafu) dolazimo do brojke od samo sedam novih prvaka na turnirima te dvije kategorije. To je točno jedan novi čovjek po sezoni koji je uspio uloviti neku od 13 ‘velikih’ titula koje se nude svake sezone. Takva je koncentracija kvalitete bila na samom vrhu u prvoj polovici 2010-ih.
Stoga nije pretjerano iznenađujuće da je Federer, kad je prema ELO ratingu zasjeo na prvo mjesto 2003., imao viši najniži ELO rating kao broj 1 samo od dvojice tenisača — Petea Samprasa i Andrea Agassija, obojice iz 1999.. Primjerice, Nadal svoj najniži ELO rating kao broj 1 ima iz 2010. te drži četvrtu najbolju poziciju, dok je mjesto ispred njega Đoković, kojem je najslabije ELO izdanje na broju 1 vezano za aktualnu 2019. Ako pogledamo i ELO ratinge igrača koji su završili sezonu kao broj 1, u posljednjih 10 se nalaze sve sezone od 1998. do 2003., s tim da je posljednjih pet upravo iz tog razdoblja, čime postaje jasno kako je Federer došao u idealan trenutak da preuzme primat u tenisu.
No, kako se to može pretočiti u nešto opipljivije?
Koristeći ELO rating može se izračunati faktor težine osvajanja nekog turnira ako ga usporedimo sa prosječnom težinom dotad osvojenih turnira iste kategorije, što možete pronaći na ovoj stranici. Na osnovu snage suparnika koje je osvajač titule susreo na svom putu do naslova izračuna se vjerojatnost da on tu titulu stvarno i osvoji, te se nakon izračuna svih turnira brojke normaliziraju tako da je srednja težina osvajanja naslova 1, dok se svi oni turniri koji imaju vrijednost nižu od 1 smatraju ispodprosječno teškima, a oni iznad iznadprosječno teškima. Pa kako stoji Velika trojka ako se prvo fokusiramo na Grand Slam turnire?
Znamo kako zasad Federer drži rekord sa 20 osvojenih Grand Slamova, ali kada se njegove titule ubace u ovaj proračun dođe se do brojke od 19,35 što je 3,3 posto niže od stvarnog broja osvojenih Grand Slamova, što se može detektirati i na grafu kao data point ispod crte. Jasno se vidi i kako nakon prilagodbi prema težini suparnika Nadal ima više od svojih 19 naslova. Točnije, njegovi naslovi su bili za nešto više od 8 posto teži od očekivanja, budući da prema proračunu ide na 20,57. No, najveći skok među njima ima Đoković. Njegovih 16 Grand Slam titula raste na 18,12, odnosno bilježi skok od 13,3 posto.
Posebno je zanimljiv slučaj Stana Wawrinke, koji je svoja tri naslova osvojio u gotovo najtežim mogućim uvjetima. Naime, on drži prvo, drugo i četvrto mjesto najtežih Grand Slamova ikad, a jedini naslov koji se ugurao među njegova tri je bio onaj Johna McEnroea na US Openu iz 1980., kada je za titulu morao pobijediti redom Ivana Lendla, Jimmyja Connorsa, pa Björna Borga. Stoga ne čudi kako su upravo Wawrinka i McEnroe doživjeli najveće skokove, označene crveno na grafu.
No, vratimo li se na Veliku trojku, koliko su Federerove ili Nadalove titule ‘lakše’ od Novakovih?
Jedini naslov koji je Đoković osvojio na Grand Slam turniru, a da je bio lakši od prosjeka (vrijednost ispod 1) bio je lanjski US Open. Usporedbe radi, Federer ima čak 11 titula koje su osvojene protiv suparnika koji su bili lošiji od onih s kojima se Novak susreo prije nešto više od godinu dana pri osvajanju tog izdanja US Opena, dok kod Nadala možemo pronaći četiri slabija od njegovih ukupno 19 naslova. Štoviše, osim tih 11 koje su niže od Novakove najslabije, Federer je upisao još četiri Grand Slam titule koje su došle protiv konkurencije slabije od prosjeka, dok je Wimbledon iz 2005. točno na vrijednosti 1, na prosjeku. Situacija bi bila još gora kada u uzorak ne bismo uzeli posljednje tri sezone pomalo neočekivanog uzleta sve trojice.
U tom slučaju, Novakova najslabija titula iz Melbournea 2015. je svejedno 4,1 posto teža od prosjeka, dok bi Federer od svojih 17 Grand Slam naslova njih čak 14 po snazi suparnika morao smjestiti iza Novakove najslabije.
Sličan uzorak javlja se i kada pogledamo turnire kategorije Masters, samo su u toj kategoriji svi u pozitivnom stanju. Đoković je imao za čak 12 posto teži put do naslova od prosjeka, Nadal je u Mastersima 5,3 posto iznad prosjeka, a Federer je, zahvaljujući činjenici da je polovicu svojih Mastersa osvojio od 2009. do danas — u, kako smo vidjeli, težem razdoblju — za 6,7 posto iznad prosjeka.
Vrlo je jasno kako utjecaj weak ere postoji, te su Nadal, a posebno Đoković trebali proći kroz puno teži put da bi došli do svojih naslova, ali pri početku teksta smo spominjali vrhunac, pa stoga pogledajmo prvo kakav je Velika trojka imala svoj long peak, ili dugi vrhunac. Pri čemu ćemo gledati razdoblje od šest vezanih sezona kada su kontinuirano ostvarivali svoje najbolje rezultate.
Ono što odmah upada u oči je potpuna dominacija Novaka Đokovića, koji u apsolutno svakoj kategoriji odnosi pobjedu. Osvojio je gotovo polovicu turnira na kojima je igrao tijekom svojih najboljih šest sezona, a najviše je dolazio u završnicu — bilo da se gledaju finala, polufinala ili četvrtfinala. Usto je uzeo i najviše naslova ATP Tour Finals, te je upisao nevjerojatnih gotovo 50 pobjeda više protiv Top 10 igrača od svojih dvaju najvećih konkurenata. No, posebno zanimljiva je usporedba Federera s Nadalom. Iako se često spominjalo kako Nadal nema ni usporediv kontinuitet nekih pet-šest sezona s Federerom, ovime se pokazuje da ustvari ima.
Ne samo da su odigrali gotovo jednak broj turnira, već je Nadal značajno češće dolazio do četvrtfinala i polufinala najvećih turnira, a usto ima i dvije pobjede više protiv najboljih 10. Ono što nema je sam broj finala i osvojenih titula, iako je usporedivo, ali u odlomcima prije smo naglasili koliko su teži suparnici dolazili u samim završnicama početkom 2010-ih nego sredinom 2000-ih, pa se te razlike dijelom time mogu objasniti.
Snaga konkurencije se najbolje osjeti u pobjedama protiv Top 10 igrača. Da bi se susreo s najboljim igračima na Touru, osim vlastitog dolaska u završnicu turnira, potreban je i konstantan visok plasman ostalih ponajboljih igrača, a Đoković je imao odaziva. Naime, u razdoblju od 2011. do 2018. Novak je imao sedam sezona u kojima je udio pobjeda protiv Top 10 igrača u ukupnom broju pobjeda iznosio preko 25 posto. Ta brojka sama po sebi ne znači vam puno, ali kada kada saznate da Federer, Agassi, Lendl, McEnroe, Borg i Connors skupa imaju šest (svatko po jednu) nije teško shvatiti kakav je to uspjeh. Jedini koji ima više od jedne (uz Roda Lavera, što je neka potpuno druga priča) jest Nadal, s tim da je u jednoj od tih dviju sezona zbog ozljede odigrao znatno manje mečeva.
U apsolutnim brojkama, to bi značilo da Federer, iako je par puta bio iznimno blizu, nikad nije imao 20 pobjeda protiv najboljih 10 igrača svijeta u istoj sezoni. Rafaelu Nadalu to je uspjelo samo 2013. kada je sezonu zaključio s 24 pobjede. A Đoković? On je čak pet puta išao preko 20 pobjeda protiv Top 10 u sezoni, a apsolutni vrhunac u tom segmentu doživio je 2015. kada je imao nestvarnu 31 pobjedu (!), čime dolazimo i do uskog vrhunca, nešto što se u stranoj literaturi zove short peak.
Rezultatski i statistički najbolja sezona ikad je upravo ta Novakova 2015., iako će mnogi reći kako je možda najbolje mečeve odigrao 2011.
Osvojeni Australian Open, Wimbledon i US Open, te poraz u finalu Roland Garrosa od Wawrinke ostavilo ga je na korak do savršenstva na Grand Slamovima, ali zato je postavio rekord na Mastersima. Nastupio je na njih osam, uzevši rekordnih šest, dok je poraze u finalu upisao tek u Kanadi i u Cincinnatiju tjedan kasnije, da bi sezonu zaključio osvajanjem turnira ATP Tour Finals. Ako bismo proširili gledano razdoblje na godinu i pol dana, došli bismo do činjenice da je nakon osvajanja Roland Garrosa iduće sezone u istom trenutku držao sva četiri Grand Slam turnira. Ne samo to, nego je — gledajući od pariškog Mastersa 2014. do pariškog Grand Slama — osvojio pet od mogućih šest Grand Slamova, 10 od 14 Mastersa na kojima je nastupio te dva izdanja ATP završnice uz omjer pobjeda i poraza 133-9, nevjerojatnih 94 posto pobjeda i 54 pobjede protiv Top 10 igrača.
Treba li uopće napominjati da je u tom razdoblju postavio rekordni ELO rating sa 2.629 bodova, za 77 više od Nadalova vrhunca i 79 bodova više od Federerova.
Naravno, drži i pozitivan omjer pobjeda i poraza protiv obojice i to se često koristi kao krunski dokaz njegove nadmoći, ali previše ovisi o specifičnom matchupu, na kojoj podlozi se susretnu i tome tko kome više odgovara. No, svakako treba i taj segment istaknuti. Iako Đoković ima vodstvo 26-23 nad Federerom, ono se još pojača ako se brojke prilagode podlozi i važnosti susreta.
Naime, kada se u obzir uzmu faza i veličina turnira na kojima su se susretali, te se dodatno prilagodi na temelju toga koliko često su igrali na nekoj podlozi i kako ona utječe na rezultate (čitaj: Nadal) onda je prema proračunu Ultimate Tennis Statisticsa omjer 29,0-19,0. Ako se na isti način preračuna Đokovićev omjer s Nadalom, onda se iz 28-26 pretvara u 29,2-24,8, dok Nadalovo vodstvo nad Federerom od 24-16 malo pada na 23,4-16,6.
Važno je napomenuti i da Federer iznimno slabo kotira kada se gledaju matchupi na Grand Slamovima. Protiv Nadala je u zaostatku i na zemlji i na tvrdoj podlozi, te mu tri Wimbledona pomažu da omjer ne bude negativniji od 4-10, dok je u srazovima s Novakom na omjeru 6-10, pri čemu za po dvije pobjede zaostaje i na tvrdoj podlozi i na travi. S druge strane, Nadal je u ukupnoj prednosti i nad Đokovićem s 9-6, pretežno zahvaljujući prednosti 6-1 koju je generirao zemljani Roland Garros.
Postoji još jedan dio njihovih međusobnih susreta, odnosno svi oni potencijalni mečevi koje nisu odigrali jer je jedan od njih (ili obojica) ispao s turnira.
U tom segmentu Federer malo hvata svoje rivale, budući da je Nadal svojim ispadanjem kriv za 14 nesuđenih susreta više nego Federer, a Đoković za točno tri više. No, to pomalo i zavarava zbog relativno velike razlike u godinama. Primjerice, Đoković je u svojim tinejdžerskim danima (prije 20. rođendana) kriv za 14 nesuđenih susreta s Federerom, dok je Švicarac samo dvaput zakazao. Vrlo slično je i sa Nadalom, koji je tijekom tinejdžerskih dana također 14 puta izgubio prije matchupa sa Federerom, dok je Roger zakazao samo u Monte Carlu 2005.. No, možemo li ih uopće kriviti što s 19 i manje godina nisu konstantno dolazili u završnicu ili za to što će Roger, izgleda, do svojih 40-ih ostati na terenu?
Uz sve dosad navedeno, Đoković se pokazuje i kao najuravnoteženiji igrač među njima, gledajući prema postotku pobjeda na različitim podlogama. Ima najbolji postotak pobjeda na tvrdoj podlozi, terenu koji je još od 1987. godine konstantno najzastupljeniji na Touru, a drži se na četvrtom mjestu na travi, odnosno petom za zemlji.
S druge strane, Federer je trenutno na 15. mjestu poretka prema postotku pobjeda na zemlji, istom mjestu koje Nadal zauzima kada se gleda trava, uz dodatak da je u dijelu sezone kad se igra u dvorani Nadal uzeo samo dva naslova u karijeri, bez ijedne titule na ATP završnom turniru.
Naposlijetku, nakon svega ovoga, kvalitete na svim podlogama, pozitivnim omjerima s najvećim konkurentima, dominacije u kratkom i dugom vrhuncu, u razdoblju kad je konkurencija bila najteža u povijesti, zbilja je teško pri odabiru najboljeg tenisača ikad ne izabrati Novaka Đokovića.
Sve ovo ne znači prevagu u jednoj drugoj kategoriji, u nazivu koji teško netko može istrgnuti iz Federerovih ruku: naziv najvećeg svih vremena. Titula koja je rezervirana samo za rijetke sportaše i koja ne proizlazi samo iz dominacije i uspjeha na sportskim borilištima. Diktirano pop kulturom i mišljenjem šire javnosti, najveći predstavljaju svoj sport kao njegovo lice. Njegovo ime često ćete pronaći uz bok Michaelu Jordanu, Muhammadu Aliju ili Tigeru Woodsu, što jasno sugerira kakav je utjecaj imao na svoj sport. Na kraju krajeva, u posljednje dvije godine kao drugi, odnosno treći tenisač svijeta odnio je nagradu Laureus za najboljeg svjetskog sportaša, odnosno nagradu ESPY za najboljeg tenisača na svijetu, iako se prema ATP rezultatima nije popeo na sam vrh ljestice.
To znači biti poseban.
Dok su Federerov stil, elegancija i čista magija tenisa iznimno glasno, ali možda čak i nedovoljno često opjevani, Đoković je onaj tenisač koji ‘samo’ udarac duže od svih drži lopticu u terenu. Možda njegova trka, elastičnost i neprobojna obrana ne plijene pažnju ili ne izazivaju ushit svih gledatelja kao što to čini posebnost Nadala i Federera, ali je li to uopće potrebno da bi bio najbolji tenisač ikad?
Laboratorij pokazuje da su brojke na njegovoj strani.
