Nikola Pilić: Ne želim Srbima davati savjete protiv Hrvata
1/4/2008 u 17:07
Nikola Pilić
var curr = 1;
Piše: Igor LISICA
Poznata je priča o četiri splitska teniska mušketira, no samo je jedan
prvi, onaj od kojega se bilježi trofejna povijest bijelog sporta u
gradu pod Marjanom.
Nikola Pilić
uveo je Split na tenisku kartu svijeta, a "njegovi" sljedbenici s
terena na Firulama legendu o najsportskijem gradu s vremenom su
nadogradili.
- Može se reći da sam ogromnom željom za uspjehom, u tada skromnim
uvjetima, uspio probiti led. Poslije, kad sam imao 30 godina, još
uvijek sam igrački napredovao: sa 35 sam dogurao do finala Roland
Garrosa, sa 40 nastupao na travi Wimbledona, a sa 57 i 58 godina
osvojio ATP turnir "over 45" u Baden-Badenu, nagradnog fonda 100.000
dolara. I tek tada, kad sam bio najstariji, ali i najluđi, rekao sam -
dosta! - na početku razgovora Nikola Pilić kratko se osvrnuo na svoj
sportski put.
Potom ste se okrenuli trenerskoj karijeri...
- U Münchenu sam pokrenuo tenisku Akademiju koja dan danas radi
odlično, a devet trenera, uključujući mene, gotovo je svakodnevno u
pogonu, prenoseći svoja znanja mladim sportašima sa svih strana
svijeta. Istovremeno, u mojih 16 godina vođenja njemačke Davis Cup
reprezentacije, ubacio sam čak 37 njihovih igrača u Top 100: 38. je bio
Ivanišević, 39.
Đoković, a posljednji 40., Latvijac
Ernests Gulbis.
Dakle, u ukupno 27 godina moga trenerskog rada, ubacio sam 40 igrača
među 100 najboljih na svijetu. Velik rad i velika strast pritom bili su
nužni faktori uspjeha u ovom poslu.
Spomenuli ste Gorana Ivaniševića. Upravo je on ponovo uzburkao
strasti osvrnuvši se nedavno na poznatu aferu oko izborničkog mjesta.
Pritom se u nekoliko rečenica dotakao i Vašeg imena.
- Ne bih posebno komentirao Goranove izjave. Činjenica je da je on dugo
vremena bio prvo ime reprezentacije te sam upravo na njegov poziv došao
za hrvatskog izbornika. Također smatram da je na osnovi igračkih
postignuća zaslužio da bude s nama u Bratislavi na finalu Davis Cupa
protiv Slovačke. No unatoč tome tada nije mogao računati na mjesto u
"dublu" ispred
Ljubičića ili
Ančića koji tijekom cijele godine nisu izgubili ni jedan meč. Čvrsto sam se držao one - nikada ne mijenjaj tim koji pobjeđuje.
Ipak, u cijeloj priči Ivanišević posebno apostrofira Vašu
navodnu tadašnju najavu da ćete nakon finala napustiti funkciju
izbornika te dalje ističe kako "Pilić nikada nije jasno rekao - ja
odlazim - već je svaka njegova izjava glasila – vidjet ću, možda..."
- Da, Goran također spominje nekakve ugovore između mene i HTS-a, što
nema veze sa stvarnošću, a vrlo se lako može provjeriti. Prava je
istina da sam nakon osvajanja Davis Cupa predsjedniku Saveza
Radimiru Čačiću
rekao: "Nakon pet godina na čelu reprezentacije došao sam na Mount
Everest i moja misija time je završena". S druge strane Goranu sam
ponovio: "Tisuću sam milja fizički i psihički od ekipe, preuzmi
izborničko mjesto". No to se nije dogodilo. Zašto? Nemam pojma! To je
čisto njegova stvar i samo on zna u čemu je bio problem.
Između ostalog jedna od Goranovih "strelica" izravno je gađala
u najosjetljivije mjesto - međuljudske odnose. Prema njegovim riječima
"idile među igračima nikada nije bilo, vladala je tek netrpeljivost".
- Atmosfera u timu tada je bila izuzetno snažna, motiv da se pobjeđuje
bio je velik, i da nije bilo tako sigurno ne bismo ni otišli do kraja.
Sve drugo samo su prazne priče. Pritom ne poričem opće poznatu
činjenicu da je Ljubičić igrao godinu života. Kad se danas osvrnem na
taj period, osjetim ponos što smo osvojili Davis Cup te se mogu
pohvaliti da sam jedini čovjek na, kako Splićani kažu, ovoj našoj
"baloti" koji je to postigao s dvije različite reprezentacije.
Od nedavno ste se uhvatili dužnosti savjetnika u srpskoj reprezentaciji...
-
Novak Đoković molio me pola godine da im
pomognem reprezentaciju dovesti u red. Trebao im je čovjek koji ima
iskustva, kojeg će svi respektirati, koji će izgraditi toliko potrebnu
disciplinu... Nakon duljeg razmišljanja, odlučio sam prihvatiti ponudu.
Rezultati su vrlo brzo bili vidljivi, ušli smo u Svjetsku skupinu Davis
Cupa, a u prvom kolu protiv Rusa u Moskvi, unatoč bolesti čak četvorice
igrača poraženi smo s tijesnih 3:2. U normalnim okolnostima vjerujem da
bi rasplet bio drugačiji, Rusi su nas tada vidljivo respektirali.
S obzirom na trenutnu vrijednost hrvatskih i srpskih tenisača,
u skoroj budućnosti moguće je očekivati međusobni dvoboj ovih
reprezentacija u okviru Svjetske skupine Davis Cupa. Kako ćete se
postaviti ako do toga dođe?
- Mislim da bi to bila jedina okolnost zbog koje bih odbio biti na
usluzi srpskom timu, i to iz jednostavnog razloga što ne mogu biti
protiv Hrvatske. Tko bi bio bliže pobjedi? Teško je reći. Bio bi to
uistinu neizvjestan meč u kojem bi možda presudno bilo gdje se igra i
na kojoj podlozi. Ipak, objektivno gledajući, Srbija bi s trećim
igračem svijeta, Novakom Đokovićem, i izuzetno kvalitetnim "dublom"
bila u maloj prednosti, dok, s druge strane, Hrvatska bez Ljubičića
okreće novu stranicu, s mladim snagama Ančićem i
Čilićem
u prvom planu. Međutim, u Davis Cupu nema pravila jer da ga ima, onda
Hrvatska 2005. vjerojatno ne bi bila otišla do kraja. Tada smo na
startu dobili SAD koje prethodno 106 godina nisu izgubile prvo kolo na
svom terenu.
Tenis u Njemačkoj nakon odlaska Borisa Beckera i Steffi Graf
nikako da stane na svoje noge. Nedostaju istinske zvijezde, nema
značajnih rezultata...
- Dodao bih u to društvo i Michaela Sticha s kojim smo 1993. osvojili
Davis Cup, ali bez Beckera u momčadi. Zasigurno, to je generacija
tenisača kakva će se teško ponoviti u idućih 300 godina. Danas je, pak,
situacija doista nezavidna. U muškoj konkurenciji, s Haasom i
Kohlschreiberom, Njemačka stoji još kako-tako, dok je kod žena stanje
znatno lošije.
Zauzeti ste brojnim obvezama, prvenstveno oko teniske Akademije. Ipak, pronađete li vremena za posjet Splitu?
- U Hrvatsku navratim nekoliko puta godišnje, najčešće u Opatiju gdje
uistinu uživam u odmoru. Što se Splita tiče, s vremenom je sve manje
razloga za posjet rodnom gradu. No pravi sam Splićanin - rođen u
Varošu, u Kamenitoj ulici, stoga veze između mog grada i mene nikada ne
mogu do kraja popucati - kaže Pilić.
O BORISU DVORNIKU
Borisa sam jako dobro poznavao, živjeli smo 50 metara jedan od drugog,
on u Omiškoj ulici, ja u Prvoboraca (današnja Kralja Zvonimira).
Vršnjaci smo, pa smo u doba naše mladosti često zajedno igrali na
balun, a jasno, poznajem ga jako dobro i kao umjetnika. On je isto što
i
Miljenko Smoje,
samo na drugi način. Dok je jedan pisao, drugi je glumio. Pritom za
Borisa nije postojala uloga s kojom se nije mogao nositi, bio to vlaj,
Splićanin, partizan, gospodin... Po meni, bio je najbolji hrvatski
glumac svih vremena, izvanredan, snažna karaktera. Legenda. Izuzetno mi
je žao što je otišao – tihim glasom priča Pilić.
O TENISKOM KLUBU SPLIT...
Kad se nekome u svijetu tenisa kaže da su u krugu od 500 metara iznikla četiri Top Ten igrača -
Franulović,
Ivanišević, Ančić i Pilić - onda te gleda pomalo čudno, s nevjericom.
Teniski klub Split bio je pravi rasadnik talenata, što u posljednje
vrijeme, barem se meni tako čini, više nije slučaj. No isto tako treba
biti realan i reći kako je u današnjoj, izuzetno snažnoj konkurenciji,
teško izbaciti igrača svjetske vrijednosti - mišljenja je Pilić.