Dekor uoči derbija opet je bio fantastičan. Pune tribine, orila se pjesma iz grla gotovo 30 000 ljudi na poljudskoj ljepotici, Hajduk je konačno doživio da u utakmicu s Dinamom nakon dugo vremena uđe kao favorit. Iako je rezultat bio negativan po domaćine, niti jedan promil lošeg rezultata nije se mogao pripisati suđenju, čak ni gostujući navijači (njih malo više od stotinjak) nisu bili razbijački raspoloženi i ne može ih se optužiti za neukusno provociranje, osim standardnog i dobro poznatog repertoara i slavlja zbog odličnog rezultata svoje momčadi. Iako je čitav splitski auditorij bio ljut na Tomu Šokotu, zbog majice "Uvijek kontra Splita", koju je pokazivao u Osijeku i iako su Dinamovi igrači prilično provokativno prema domaćoj publici proslavili oba pogotka - ni izbliza to nije razlog niti povod za još jedan divljački pohod grupe huligana, koja je dvaput prekidala utakmicu i razbijački pohod nastavila kasnije po gradskim ulicama.
Foto: Dražen Patarčić
Grupa koja nema veze ni s Hajdukom, ni s Torcidom, ni sa sportom i koja je na tribinu došla isključivo radi stvaranja nereda, još je jednom uvrijedila i porazila onu ogromnu većinu Splićana, čak i na toj sjevernoj tribini, koja je došla gledati derbi utakmicu i navijati za svoje "bijele". Zamijetili smo i nekoliko tučnjava na sjevernoj tribini, koje su inicirali baš ti huligani, a nastradali su oni koji nisu željeli ulaziti u sukob s policijom, koji su se micali od idiota koji su predvodili nerede. Na kraju, batine su dobili oni koji su ih zaslužili, ali nažalost - i mnogo onih kojima nije bilo ni na kraj pameti povoditi se za budalama. Krasno se još jednom pokazao Split i Hajduk, oni koji misle da su svojim huliganskim ponašanjem "branili interese Hajduka" - poslali su sjajnu razglednicu u svijet, preko svih onih koji su je gledali na televiziji, ili preko svih onih stranih menadžera i emisara koji će vjerojatno ubuduće dva ili tri puta promisliti prije negoli kupe kartu za neku veliku utakmicu koja se igra u Splitu.
Kao što je opći dojam kako je pogodak Bubala u početku nedavne prvenstvene utakmice "spasio" tu utakmicu i spriječio nerede koji su se već počeli događati na sjeveru, tako sad nije bilo tog "Bubala" da spriječi besmislenu najezdu na travnjak. Sramota je za jedan klub, za jedan grad konačno - za jedne navijače kao što Torcida, ona prava Torcida jest - da manja grupa pijančina, narkomana i jednom rječju - idiota, može tako oblatiti sve ono dobro što se gradi i sve ono dobro što se napravi. Mislili smo da je s tim gotovo, da su kraj osamdesetih, suzavac i ostale stvari daleko iza nas, to je i sama Torcida pokazivala u veličanstvenim godinama Lige prvaka, da huliganstvo više nije "u modi", što su i sami Torcidaši naglašavali.
Pa zašto se onda dopušta ovakvo srozavanje ugleda svega onoga što Torcida predstavlja, svega onoga što Torcida voli i za što se okuplja i zbog čega je Torcida postala puno više od navijačke skupine, zapravo postala je pravi - kult. Zar nema snage da se oni koji predstavljaju Torcidu (koja je organizirana kao Udruga građana, ima svoj statut i upravna tijela), javno i nedvosmisleno ograde od onoga što huligani rade, da odlučno stanu iza policije i podrži je u rasčišćavanju stanja na sjevernoj tribini poljudskog stadiona. Jesu li ti ljudi na sjevernoj tribini svjesni koliko su sretni što su među njima svi još uvijek živi? Gledaju li TV, svakih nekoliko dana stiđu nove vijesti o mrtvima i ranjenima na tribinama na svim stranama svijeta? Da li uistinu treba netko nekoga ubiti, da bi se oči otvorile, treba li jedna majka pokopati svog sina zbog toga što je suprotne boje dresa?
Foto: Dražen Patarčić
Ono što je najgore u svemu ovome jest da ove huligane koji već drugu godinu zaredom prekidaju finalnu utakmicu Kupa Hrvatske, više ne interesira ni boja dresa, ni protivnik, ni rezultat. Prošle godine finale je prekinuto kod vodstva Hajduka 2:0, ove godine kod identičnog vodstva Dinama, ali i u stanju u kojem je Hajduk nadomak povratka titule, u odličnom pozitivnom ozračju koje lebdi oko Poljuda, u sjajnom spoju pravih navijača, a to su oni koji ne dolaze samo na utakmice s Dinamom, nego koji s Hajdukom žive i kad igra Slaven, Varteks, Rijeka, Marsonia i momčadi na travnjaku. A onda stigne derbi, nakupi se mnoštvo onih koji zapravo nisu ni došli radi sporta, već radi toga što na najjeftiniji način od jadnika, šljama i đubriva ovog jadnog hrvatskog društva u nekom svom iluzornom navijačkom svijetu postaju kraljevi i moćnici, te manipuliraju i pljuju po svim onim ljudima koji su došli navijati za Hajduk, pomoći svojoj voljenoj momčadi da osvoji trofej, pobijedi protivnika bez obzira zvao se on Dinamo, Cibalia ili Real.
Je li previše tražiti od tako mladih ljudi da sami iščupaju kukolj koji raste među njima i uništava ne samo sebe, nego i njih? S jedne strane jest, a s druge nije. Jer Torcida je nebrojeno puta pokazivala svoju veličinu i pravu, pozitivnu snagu, a ovi bukači koji Torcidu koriste za svoje vlastite ciljeve zapravo s Torcidom imaju najmanje veze. U proces razdvajanja huliganstva od Torcide trebaju se stoga uključiti i oni kojima je to posao - od sociologa, psihologa, ali i policije, jer je vrijeme da konačno svatko preuzme punu odgovornost za svaki svoj postupak. No oni koji najviše trebaju poraditi u cijeloj ovoj situaciji i oni na kojima je najveća odgovornost za sve ovo što danas imamo na našim stadionima su - roditelji.
Ono što nas je najviše ražalostilo u upravo tužnoj splitskoj večeri finala Kupa jest ponašanje ne onih zavedenih klinaca uspaljene krvi pune alkohola, već mase onih starijih, koji su uzroke divljanja svojih sinova na suprotnoj tribini tražili i pronalazili svugdje, samo ne na onom mjestu gdje ih najprije trebaju potražiti. U svojim domovima. I sav svoj gnjev su sasuli na politiku, komuniste, desničare, "Mesićevce", "Tuđmanovce", crvenu bandu, crnu bandu, zapravo na sve - osim sebe. A napose na policajce, zaboravljajući da i među njima ima "klinaca", kojima roditelji negdje pored TV ekrana dršću i pitaju se je li im sin živ i zdrav. I hoće li izgubiti glavu zbog toga što gomila roditelja nije uradila svoju roditeljsku dužnost i odgojila svoje sinove da znaju cijeniti i pobjedu i poraz, tuđe i svoje, sjeverno i južno, bijelo i plavo.
Oni koji će sutra veličati svoje "jučerašnje herojstvo" i hvaliti se kako su "baš oni izmlatili onog pandura, razbili izlog i staklo na jednom automobilu", sigurno neće niti u daljini svojih jadnih duša shvatiti koliko su štete zapravo napravili. Još je najmanja ona materijalna, stakla će se promijeniti, glave će zarasti, automobili će se popraviti, ulice će se počistiti. Ali neprocjenjiva je šteta koju su nanijeli u glavama svih onih "normalnih", kojih je na svu sreću velika većina, ali nažalost - teško mogu do riječi. Ne samo na tribinama...
