Najveći je!

Foto: Baldo Leburić

U redu, netko će reći da je, ipak, «previše pisanja o Goranu Ivaniševiću». U redu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. I svoj izbor. Iako, ovog puta, mislim, nije previše. Ne može i ne smije biti previše. Ponedjeljak, utorak, srijeda, dan, dva, tri, pet dana ludila. Goran i Split. To mogu samo Goran i samo Split. I zato ne može, ne smije biti previše. Sjediš, gledaš, uživaš i – plačeš. Moraš, čovječe, plakati, kad vidiš kako «najsportskiji grad na svitu» slavi svog heroja. Definitivno, to se može dogoditi samo u Splitu. I samo zbog Gorana. Previše? Daj, molim te, ne može biti previše. Nikada. Onakvo ludilo, ono što je napravio Split svom Goranu otići će ravno u povijest. Nemoguće? Ne, tamo doli je, ipak, sve moguće. Ludilo, pobjedničko ludilo, dan koji će, uvjeren sam, ostati zapisan negdje u zvijezdama. Kamo, uostalom, pripada i Goran. Sjediš, gledaš, uživaš i – plačeš. Ne može ti biti dosta, toga ti nikada ne može biti dosta, ne može ti biti previše, jer takve stvari se događaju jednom u životu…

Je, istina je da se jedino Splićani mogu tako veseliti, najsportskiji grad na svitu ne jednom je pokazao kakvu dušu, sportsku dušu ima. A opet, taj utorak u Splitu, to je, jednostavno, čista fantazija i ludilo. Suze ti moraju poteći kad to vidiš, kada vidiš kako Goran ne može pronaći dovoljno dobre riječi, kada vidiš kako Split, Dalmacija, Hrvatska uživaju u danu za koji su mislili da nikada neće doći… Ipak, stigao je, ma, morao je stići, čovječe, morao, ne možeš kontra toga, ne možeš i – gotovo. Sudbina? Moguće, nisu engleski novinari bez veze napisali Goran je ispunio svoju sudbinu… A pazite, isti ti engleski novinari će svakoga, ali baš svakoga, čak i svoje najveće idole, utapati u mrljama prljave tinte i kritikama. Svakoga, čovječe, osim – Gorana. I zato ništa nije previše. Ista poruka, sa svih strana ista poruka, suzne oči i poruka ovo može samo Goran, Split, Hrvatska, j…š sve ostalo, zbog ovoga se živi, nakon ovoga se može i umrijeti… Samo ta poruka, bez obzira na geografsku podijeljenost, klupsku, navijačku pripadnost, generacijsku dob, svi su plakali, ne samo u ponedjeljak, ne samo u utorak… Goran Ivanišević je, definitivno, najveći. Najveći hrvatski sportaš u povijesti.

Foto: Baldo Leburić

Nije, definitivno nije pretenciozno, ne može biti, ne smije biti, Goran je jedan, jedini neponovljiv. Veličina, vrhunski tenisač, sportaš i, što je najvažnije – običan čovjek. Najobičniji, u isto vrijeme i najveći. Pazi, tko može osim Gorana poručiti ma, Brazil je k..c za ovo!, tko može reći, mimo svih protokola i službenih nebuloza ma, boli me k…c, idem se sad okupati, idem se baciti s rive… Tko to, molim te, može, osim Gorana. Nema ga, taj se nije rodio, niti će se više ikada roditi. Najveći, daleko najveći uspjeh, uspjeh čovjeka koji je brodio svojim putem, putem iskrenosti… Sjediš, gledaš i uživaš. Goran i Split. Nemoguća kombinacija, ljubav kakva je moguća samo «doli». Samo tamo. I moraš biti sretan što je to tu, kraj tebe, kod nas, u našoj Hrvatskoj. U tom trenutku ti ništa nije toliko važno kao Goran. Čovjek koji je, konačno, ispunio svoj san, čovjek koji je u tmurnim oblacima sivila i bezvoljnosti upalio žar sreće. Svjetlo na kraju tunela, iako je to, iskreno, u Hrvatskoj danas nemoguća misija. Nitko to ne može napraviti kao Goran, kao njegov Split i njegova Hrvatska. Nitko, čovječe, nitko na kugli zemaljskoj to nije u stanju. Možemo biti mali, jadni, frustrirani, možemo trpjeti sve i svašta, ali onaj utorak u Splitu nitko nam ne može oduzeti. Nitko, jedino što svi mogu jest – sjediti, gledati i uživati. I diviti se, naravno.

Kakva noć, čovječe moj, samo to si mogao pomisliti u utorak. I onda ti se počnu vraćati slike, slike Gorana Ivaniševića koji je, bez obzira što su mu lijepili epitete rođenog gubitnika odavno bio jedan od najvećih. Zašto? Kako zašto, dovoljno je gledati u lice tog fantastičnog mladića koji je jedinstven po svemu. Servisi i asevi? Netko je rekao j…š servise i aseve, on u sebi nosi daleko više nego svi ostali, daleko više…. Prokleto točno, primjera je, uostalom, bilo dovoljno, samo je problem što su mnogi to smatrali nekontroliranim ludilom što su mnogi baš zato govorili taj momak nije normalan, zato nikad nije napravio ništa veliko zaboravljajući jedinu pravu istinu, istinu o Goranu koji nikad nije «živio» konformizam, uvijek je «pucao iz prve», uvijek je govorio ono što mu je ležalo na srcu. Uvijek. A takav se danas ne isplati biti, mislili su mnogi. Baš zato, baš zato je Goran jedini i najveći. Sjećanja se, uporno vraćaju… Recimo, kada je igrao u Australiji, dok je Hrvatsku tresla agresija, dok je ovdje grmio rat, mnogi su se skrivali, mnogi nisu imali muda reći ono što misle. Goran? Goranu su u Australiji prijetili, prijetili – smrću. Nije se povukao, reka san i ja njima dvi tri, malo oca, majke i tako…. To može samo on. I onda reci da je previše…

Foto: Baldo Leburić

Uvijek je nudio srce, iako nikad nije želio da se to potencira. Nikad. A slike se uvijek vraćaju… Recimo, turnir Croatian Indoors u Zagrebu, turnir koji je osvojio u svom Zagrebu, svojoj Hrvatskoj. Vremena u kojima su se mnogi dodvoravali pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, mnogi, ali ne i Goran. Iako je Tuđman bio u dvorani, iako su mnogi ulizivački gledali samo njega, Goran je i tada ostao svoj. Nakon meča, jedno jedino pitanje, najobičnije pitanje Gorane, kako si se osjećao u pojedinim trenucima meča?. Odgovor? Čisti Goran - malo san se – usra! Kamere su, odmah krenule hvatati lice pokojnog predsjednika, Goran je ostao svoj, jedan, jedini, jedinstven. Nikada se nije povlačio, ulizivao. Nikada. I zato nikada nije dosta priče o tom mladiću. Primjera ima koliko god želiš. Suad Rizvanbegović je tada bio jedan od «Tuđmanovih ljudi», predsjednik Hrvatskog teniskog saveza, čovjek koji je politikom igrao igre. Gorana nije volio. Pazi, Gorana čovjek nije volio?! Reakcija? Čisti Goran, ako je predsjedniku važniji Suad od mene, u redu, ja više neću igrati za reprezentaciju, jer ne dopuštam da netko vrijeđa mene i moju obitelj, bez obzira na sve… Suad je prodavao priču on mora igrati za Hrvatsku, to je čast i obaveza, ne igra za mene. Usto je dodao bio je veliki tenisač. Ne možeš vjerovati, jednostavno ne možeš vjerovati da je tako nešto rekao čovjeku koji je prvi promovirao Hrvatsku, kojem je Hrvatska bila iznad svega… A i ono o bivšem dobrom tenisaču…

Zato je danas jasno da je Goran najveći. Daleko najveći, ne samo zbog tog ponedjeljka u Wimbledonu. Taj ponedjeljak je, jednostavno, morao doći. Baš kao i utorak, taj utorak u Splitu. Sjediš, gledaš i uživaš. Ništa više. Naravno, suznih očiju, moraš zaplakati kad vidiš koliko je Goran sretan. Isti onaj Goran koji nikada nije otišao korak unatrag, koji je uvijek išao ravno prema svom cilju, bez obzira na sve prepreke i cijenu koju je morao plaćati. Ikona hrvatskog sporta i ne samo sporta. Ista poruka sa svih strana Bože dragi, hvala ti, hvala ti što si mu dao još jednu šansu… Ma, morao mu je dati, jer nema čovjeka koji te oči, tu iskrenost, ne može voljeti. Osim, možda, Suada, ali to je lik iz neke druge priče… Engleska, Amerika, Kanada, Australija, ista poruka, isti film, ljubav prema Goranu, Goranu koji je apsolutno oportun u odnosu na prototip modernog sportaša. Isto ti je gledaš li ga u finalu Wimbledona ili na partiji karata, sve ti je to isto, jer je Goran prije svega – čovjek. Toliko iskrenosti, veselja, uvijek se veselio uspjehu svakog hrvatskog sportaša, čak i u trenucima kada je sam bio negdje u podrumu, kada su samo rijetki vjerovali. Ne, ne, to se više ne može ponoviti, nikada više nitko neće biti kao Goran. Nikada, definitivno. I definitivno je – najveći. Dokaz? Daj, reci mi, zbog koga bi to, recimo, Zvonimir Boban obrijao glavu, zbog koga bi Toni Kukoč pjevao na bini pred cijelim Splitom, tko bi to još mogao potpisati za Hajduk osim njega? Tko? Nitko, čovječe, nitko osim Gorana.

Foto: Baldo Leburić

Nije i ne može biti previše. Ne može i gotovo. Uostalom, ako se nekome ne sviđa, neka izabere nešto drugo. Iako, sumnjamo da je to moguće. Slike se, uporno, vraćaju. Slika prijema kod Pape, slika Gorana obrijanog na nulericu, slika očiju koje su lutale, slika poruke Sveti Oče, neka Vas Bog blagoslovi, neka blagoslovi i moju Hrvatsku. Goran, to je Goran. I zato se morao, morao dogoditi taj ponedjeljak u Wimbledonu. Morao i – točka. Znate što su napisali Englezi? Goran Ivanišević je vratio uzbuđenje na Central Court, osvojio je srca naše nacije. Ako to napišu Englezi, onda je svaka daljnja priča apsolutno nepotrebna. Poruke iz svijeta uglavnom su imale isti okus i miris. I svi su mediji pažljivo birali superlative za Gorana. Jedni su svijetu preporučili da, konačno, nauči izgovarati, slovkati - Ivanišević, drugi su nudili priču o osobenjaku koji je na pšočetku godine za svoj jedini cilj istaknuo lomljenje više od 200 reketa, a na kraju je otišao u - nebo. Samo Goran. To može samo Goran. Ili, priča o Johnu Mcenroeu, koji se, istaknut će talijanska Gazzetta dello Sport nabacivao ironijom i sprdnjom na Gorana, a na kraju se posuo pepelom. Goranov odgovor? Tipičan, poručit će svom nekadašnjem idolu da je čisti idiot, kad može lupati takve gluposti... Uvreda? Neće biti, prije je to bio savršen, briljantan - retern. Samo Goran, to može samo Goran...

Najveće finale? Mnogi će reći da je najveće, ako i nije, ostat će kao jedno od najdojmljivijih. Jer, osvojio ga je čovjek koji je, vjerojatno više od svih, svake godine na toj travi sanjao svoj san. Uporno, iako su ga pratile noćne more, na kraju je san postao java. Zato, prijatelju, ne može biti previše. Ne može. Sjediš, gledaš, uživaš i plačeš. Goran i Split. Nemoguća kombinacija, ljubav kakvu nećeš naći nigdje. Iako, sigurni smo da bi to ponudio i Zagreb, Osijek, Rijeka… Gorana jednostavno moraš voljeti. Osim ako nisi Suad… U redu, to je iz neke druge priče. A ovo je priča o najvećem, daleko najvećem. Goranu Ivaniševiću.