Kruha i(li) igara?

Pravi razlog takvog stanja vjerojatno leži u činjenici da se, gotovo svi klubovi nalaze u bezizlaznoj gospodarskoj situaciji te da su umjesto starorimske uzrečice “kruha i igara” postavljeni pred dilemu kruha ili igara. Jer pomanjkanje osnovnih financijskih sredstava onemogućuju njihova nastojanja da se posvete samo sportskim poslovima te je njihov igrački kadar iz godine u godinu sve siromašniji.

Mario Čutura pokazuje kvalitetu zbog koje je Dinamo bio uporan (Snimio: Dražen Patarčić)

Lanjsko najveće iznenađenje i osvježenje lige, Cibalia, morala je rasprodati cijelu momčad. Tako su, iako još niti približno nisu dostigli svoj vrhunac, njihove redove morali napustiti najistaknutiji igrači prošle godine, Bošnjak, Bartolović, Čutura i Maroslavac. Ostali se također spremaju za odlazak jer ne mogu živjeti od “crkavice”, koju im nudi vlastiti klub. Rješenje tog problema je i dalje u kreiranju novih igrača i njihovoj prodaji, jer se bez toga ne može živjeti.

Pogledamo li ostale klubove nailazimo na sličan slučaj. Tako je Rijeka, kojoj je pretprošle sezone za milimetar pobjegao naslov, u zadnje dvije godine prodala gotovo cijelu “šampionsku” momčad. Ostali su tek Tafra, Mijatović, Višković i Hasančić. Uz takvu fluktuaciju igrača i takve promjene, teško je ostvariti ili planirati bilo kakav dugoročni napredak. Jer možete li zamisliti što bi bilo da Cibalia i Rijeka nisu bili prodati tolike igrače, da Osijek nije ostao bez lanjskog najboljeg strijelca Bubala, da su u vršku Zagrebovog napada i dalje Bule i Bogdani, da za Hajduk igraju Vučko, Bilić i Skoko? Imali bi interesantno ligaško natjecanje, koje bi već ličilo na sport, a vjerojatno bi gledali i dobar nogomet. Ovako, imamo jaki Dinamo i Hajduk, koji tek možda sa povratkom Sablića i Deranje može nešto napraviti. Ipak čini se da ćemo i ove godine gledati borbu samo za drugo ili treće mjesto.

Još jedan Cibalijin igrač u momčadi kola Ivan Bošnjak (Snimio: Dražen Patarčić)

Nogometu u Hrvatskoj treba pomoć i to očekuju svi prvoligaši. Ali kako, kada se zna da su četiri najveća hrvatska kluba dužna državi od poreza ukupno više od 600 milijuna hrvatskih kuna. Da je stanje stvarno alarmantno potvrđuje i slučaj Slavena Bilića. Veliki Slaven, sportaš i čovjek kakvog treba tražiti, samo nekoliko mjeseci nakon povratka u nogomet odlučio je prekinuti karijeru nakon poraza od mađarskog Dunaferra. Razlozi prekida nisu sportski nego su neke druge prirode. A upravo od njegovog povratka u Hrvatsku očekivalo se mnogo. Što je najgore on danas ne želi preuzeti niti funkciju u klubu jer je prema vlastitim riječima sit podmetanja i neizvjesnosti koja vlada u Hajduku. Ljudi poput Slavena Bilića potrebni su našem nogometu, stoga bi za čelnike sa Poljuda bilo najbolje da pokušaju sa Slavenom pronaći zajednički jezik i urazumiti ga. Jer, samo ako vratimo sport sportašima možemo očekivati bolje dane za naš nogomet i sport općenito.