Kad se sportaši uhvate pera

Kao bivše odbojkašice i buduće novinarke, automatski smo bile shodno tome i prihvaćene, odnosno donekle privilegirano pa smo se izborile i za najbolja mjesta u busu (s naravno najboljim pogledom). Kako novinarskom oku ništa ne smije promaknuti, sad već «profesionalna deformacija» natjerala nas je da se cijelim putem držimo klasičnih pet novinarskih pitanja (tko, što, kada, gdje i zašto). Primjetile smo da je Sport Net, i općenito Internet kao medij, dobro prihvaćen među sportašima. Uglavnom, nikome nije bilo svejedno što ćemo napisati, počevši od trenera i igrača pa sve do veselih vozača busa čiji je izbor muzike bio prikladan za neku seosku veselicu (što te ne ubije, ojača te!). Ali i to smo istrpjele, unatoč svojoj strogo reperskoj orijentaciji. Svojski smo se trudile istrpjeti hrvatske i malo istočnije kvazi-hitove koji su strahovito treštali iz zvučnika sve do Osijeka, a bogme i nazad.

Put do Osijeka protekao je u nezaobilaznom proučavanju sportskih štiva (za dečke) i Cosma te inih ženskih časopisa (za cure). Nakon pregledavanje i komentiranja tiskovina, dečki su utonuli u filozofsku raspravu o stanju na kladionicama i svim mogućim i nemogućim kombinacijama i koeficijentima, a cure su uživale u «Matrixu« (ili preiciznije predivnom Keanu Reavesu). Kako je bus bio premali za potrebe, sve samo ne niskih, odbojkaša i odbojkašica, svi su kolektivno muku mučili muku sa svojih ekstremitetima (čitaj: rukama i nogama). A vjerujte nam, to nije tako jednostavno!

Par slobodnih sati po dolasku u Osijek iskoristile smo za ugodnu šetnju i razgibavanje prije spomenutih ekstremiteta. Unatoč dobroj volji i izraženoj turističkoj želji za razgledavanjem predivne osječke katedrale do nje nismo stigle jer smo završile u Mc Donaldsu (nije da nam treba!?). Ipak je globalizacija i u našem slučaju uzela maha, ali tko bi odolio idiličnoj blagdanskoj atmosferi (i cijenama svih menija), konobarima prerušenim u djede Božićnjake i božićnim pjesmicama. Čisto smo se solidno uklopile u većinsku populaciju restorana u tom trenutku (1993. godište i mlađe...), tako da je pravo čudo što nam nisu proslijedili balone i igračke.

Utakmice Osijeka i Mladosti smo, naravno, popratile s najvećom profesionalnošću i pozornošću (pozdrav uredniku!:-)), a osječka je publika uistinu napravila odličnu atmosferu. Unatoč porazu cura (Mladosti) i pobjedi dečki, svi su bili nagrađeni picama. I mi također! Međutim, kako okolnosti nagrade nisu bile u potpunosti jasne, odlučile smo je prepustiti dečima. Ipak nas je kopkalo ono «hodočašće» u McDonalds par sati prije.

Nakon što smo obavile onaj formalan dio vezan uz «sklepavanje» članaka i uzimanje izjava najvećom mogućom brzinom, slijedio je onaj veseliji dio, a on je ovaj put predstavljao skupljanje materijala za ovu malu reportažu. Tako su se svi natjecali u «valjanju» fora koje bi mi onda stručno procijenile i eventualno nasnimile na diktafon (da se ima za ucjene i duplerice:-)). Neke pojedinosti uistinu nisu za javnost, ali smo, između ostalog, saznale da je Saša Momić vegetarijanac, da Katarina Barun slavi osamnaesti rođendan, da Mario Zelić obožava prstace jer ga izgledom neodoljivo podsjećaju na smokije, a upoznate smo i sa ritualima te nepisanim pravilima koja se prenose s koljna na koljeno, a odnose se na odigravanje prvih službenih utakmica u seniorskoj vrsti (krštenje cipelarenjem, pjevanje pred cijelim busem)… Sve u svemu - nadasve veselo, sportsko, društvance!

Povratak je obilježilo nadglasavanje sa narodnjacima u kojem su se isticali basevi Marija Ramađe, fizioterapeuta Damira i Tihomira Polgara nasuprot tenorima Kristine Gotovac, fizioterapeutkinje Ivane i Zorice Čeko. Zabilježen je i pokušaj improvizacije narodnih plesova, ali prostor nije dozvoljavao prikladnu koreografiju pa se ubrzo odustalo od tog hvalevrijednog pothvata. Atmosfera je kuluminirala solo izvedbama Marija Zelića i Saše Someka koji su pokazali da osim odbojkaškog posjeduju i glazbeni talent! Tako smo od Zelića imali prilike čuti njemački rap (napokon smo i mi došle na svoje!), a Somek je oduševio dalmatinski dio busa svojom izvedbom Dinamove himne. Cure su ovog puta predstavljale back vokale, a mi smo sve zabilježile diktafonom (dečki, ne bojte se javnog objavljivanja jer smo jako dobro upoznate s autorskim pravima!).

Kako smo u Zagreb stigli tek oko tri u noći, subotnji plan za izlazak je mnogima propao, no dobra atmosfera u busu sve je to kompenzirala. Palo je poneko razmjenjivanje brojeva i poneko obećavajuće čavrljanje, tamo na zadnjem dijelu busa, ali većina je ipak bila orijentirana isključivo na dobru zabavu i zezanciju. Uvjerile smo se da su to dvije uistinu vesele ekipe, a mi im želimo puno uspjeha u nadolazećim utakmicama. Dečki su otputovali u Belgiju, cure idu u Francusku, a mi se predbilježavamo za sljedeće putovanje i novu reportažu!