Ponosni put do slave (1)

Barcelona 1992. bila je splet zanosa, prkosa i ponosa, želje da se Hrvatska prikaže svijetu, u vremenu kad smo bili žrtve krvave vojne agresije, a svijet se i nije previše trsio da nam pomogne.

Hrvatski košarkaši u finalnom ogledu protiv “Dream Teama”

Katalonskom prijestolnicom vladala je groznica veličanstvenog američkog košarkaškog Dream Teama, s Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom, Larryjem Birdom, Charlesom Barkleyem i ostalima, a zapravo se svijetu predstavio jedan drugi “Dream Team”, u čijem su dresu igrali Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković...

Polufinalni ogled protiv ZND-a, momčadi koja je po posljednji put okupila narode ujedinjene u raspadajući SSSR, ponudio je pravu dramu, sa sretnim epilogom i pobjedom 75:74. Ta utakmica, kao i ono legendarno zakucavanje Franje Arapovića za vodstvo protiv Amerikanaca u Barceloni, ostati će u vječnom pamćenju, jer nam barem sjećanja nitko ne može oduzeti. Srebro iz Barcelone jedno je od najvećih dostignuća hrvatskog olimpizma i sporta uopće, jer je imalo istinski zlatni sjaj.

Dvije bronce u Barceloni - Goran Ivanišević

Dok su se košarkaši penjali prema tronu i ogledu s najvećima, na drugom kraju grada dvojica iscrpljenih Hrvata tukli su lopticu nesmiljenom žestinom, ne popuštajući ni pred suncem, niti pred protivnicima koji su padali kao na traci. Goran Ivanišević nadljudskim je naporima slao svoje protivnike pognute glave u svlačionicu pri temperaturama višim od 40 stupnjeva, vrlo često igrajući svih 5 iscrpljujućih setova. No, nije se dao, Goran je znao da može i mora, da su oči cijele nacije uprte u njega i njegov reket, konačno - da se čovjek koji je prvi nastupio pod hrvatskom zastavom u vrijeme kad smo još uvijek bili “Republika u okviru Federacije” - naprosto mora okititi medaljom na Olimpijskim igrama. Od Gorana se ništa manje nije ni smjelo očekivati, jer njegov je ponos i inat bio jači od svih onih stvari koje su mu se htjele ispriječiti na putu do medalje.

Ipak, dalje od polufinala nije mogao, a koliko je snage i volje potrošio da tu stigne u tako snažnoj konkurenciji, najbolje će posvjedočiti činjenica da nije htio odustati niti od nastupa u parovima, jer je držao da će s njim Hrvatska imati puno više šanse za medalju. Tako je i bilo, čim bi završio pojedinačni meč, “Goran prvi” je sprintao na masažu, pa na meč parova s Goranom Prpićem. I nadljudskim naporima dovukao i parove do polufinala. Bile su to dvije bronce, dvije velike medalje, i dva dovoljna dokaza koliko je velik “Zec”. To mu hrvatski sport ne smije zaboraviti, bez obzira na njegove današnje rezultate, bez obzira na sve pokušaje “miniranja” Goranove uloge u povijesti hrvatskog sporta od nekih “foteljaša” koji nisu dostojni niti obrisati njegove tenisice nakon meča.

Perica Bukić predvodio je vaterpoliste do srebra u Atlanti (Snimio: Dražen Patarčić)

Atlanta 1996. pokazala je dva lice klupskog sporta u Hrvata. S jedne strane, košarkaši su počeli tonuti duboko u prosječnost, porazom u četvrtfinalu od Australije, završivši na 7. mjestu. Na drugoj strani “vage” bili su rukometaši i vaterpolisti, koji su nas još jednom oduševili i pokazali da imamo adute za najveće domete.

Prijelomna utakmica za vaterpoliste bio je četvrtfinalni ogled protiv SR Jugoslavije, države s kojom smo se po prvi put sreli na Olimpijskim igrama. Bio je to sraz doslovce - “na sve ili ništa”, jer je pobjednik kretao u lov na medalje, a poraženi je morao pakirati kofere za povratak kući. Ostala je zapisana, zapamćena i u legendu pretvorena ona bomba upravo Sport Netovog “izvjestitelja” iz Sydneya - Dubravka Šimenca, gotovo s pola bazena, kojom je pokopao Jugoslavene i Hrvatsku odveo u borbu za medalje. Prošli smo i neugodne Talijane u polufinalu, no iscrpljujuća borba s ove dvije momčadi bila je presudna u borbi za zlato. Španjolci su imali lakši put i puno više energije, k tomu je i naš trener Bruno Silić bio isključen u polufinalu, pa smo finale igrali bez vođe s klupe. Svejedno, bilo je ovo srebro koje nitko neće moći osporiti. Šimenc, Školneković, Bukić, Bošković, Kreković, Štritof i ostali, vođeni palicom Bruna Silića ostati će vječno zapisani u hrvatskoj olimpijskoj povijesti.

Rukometaši su jedini slušali “Lijepu našu” na Olimpijskim igrama dosad (Snimio: Dražen Patarčić)

A šećer je stigao na kraju. U Atlanti je skovana i prva zlatna medalja, rukometaši su se pobrinuli da Hrvatska kompletira svoju riznicu medalja, već na drugoj Olimpijadi na kojoj je nastupila. Sjajan ples naših rukometaša sve do finala u kojem su “sredili” snažne Šveđane, bio je prava bajka, san ispisan zlatnim slovima u riznici olimpijskih rezultata. Ključna je bila utakmica u grupi protiv Rusije, koju smo dobili tijesno 25:24. Nakon toga smjeli su se naši igrači i opustiti protiv Šveđana u grupi, zaliječiti ozlijeđene, pa poraz od 27:18 nije bio toliko važan. Čekalo nas je polufinale, a tamo - Francuzi, baš oni koji su nas godinu prije pobijedili u finalu Svjetskog prvenstva na Islandu. Nisu imali šanse, pobijedili smo 24:20 i osigurali finale, gdje su nas ponovno čekali favoriti - Šveđani.

U tom finalu, Hrvatska je pružila najljepšu igru, pravu rapsodiju u prvih pola sata. Stekli smo uvjerljivo vodstvo, razbili Šveđane, koji su u drugom dijelu kockarskom igrom ipak stigli na rub izjednačenja. No snage je i koncentracije kod naših bilo dovoljno, taman za 27:26 i prvu zlatnu medalju u povijesti samostalnog hrvatskog olimpizma. Patrik Ćavar, Zvonimir Bilić, Slavko Goluža, Zlatko Saračević, Valter Matošević i ostali na parketu, te izbornik Velimir Kljajić na klupi činili su saršenu sliku jedinstva koje je moralo dati rezultat. Mrlja je ipak bačena, 4 godine kasnije, jer naši se rukometaši nisu uspjeli kvalificirati na olimpijski turnir u Sydneyu, sjećate se vjerojatno onog ružnog poraza od Slovenije na EP u Zagrebu u siječnju ove godine.

Hrvatsko je ime, dakle, velikim slovima upisano u olimpijski pokret, već nakon dva nastupa naših sportaša na najvećoj sportskoj smotri u svijetu. Sydney bi trebao potvrditi niz odličja, a hrvatski sport dokazati kako je uistinu fenomen u prestižnoj svjetskoj lepezi.