OI 2000

Realnost hrvatskog sporta

Tomislav Ćuto • nedjelja, 01.10.2000.

Dvije medalje, jedna zlatna i jedna brončana, to je epilog nastupa Hrvatske na Olimpijskim igrama. Uspjeh? Netko će reći “naravno da je uspjeh, pa mi smo mala zemlja”… Je li se moglo više? Moglo se, možda, ali kako smo posijali, još je sjetva bila i dobra. Vremena za analize, komentare i konačan račun biti će, svakako, još, ali već sada je jasno da je u Sydneyu do izražaja (po tko zna koji put) došla klasična hrvatska priča o improvizaciji, podmetanjima, lobiranjima, svađama i prepucavanjima. U svemu tome, nažalost, dvije medalje su apsolutno nevažne, jer je ključno pitanje – kamo ide hrvatski sport?

Priča je, zapravo, bila ispričana i prije nego što smo otišli u Australiju. A oni koji su, možda, očekivali da ćemo tamo “osvojiti pet, šest medalja i učiniti čudo” živjeli su daleko od stvarnosti. Uostalom, već smo pisali o tome kako je nastup Hrvatske na Olimpijskim igrama generalno gledajući neuspjeh. Ne samo zbog dvije osvojene medalje i podbačaja, već zbog aktualnog stanja u hrvatskom sportu, koji ide nezaustavljivo silaznom putanjom u apsolutnu neizvjesnost. Nije nam bilo dovoljno što sportašima ne ide onako kako su nepopravljivi optimisti očekivali, za još tamniju sliku milenijskih igara kroz hrvatske naočale pobrinuli su se “logističari”. Iza svjetala pozornice, odigravala se predizborna kampanja za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Ni vrijeme, ni mjesto, a ponajmanje način, nisu bili prikladni. Ali, koga briga za to, sve dok su u “điru, mali, prljavi, sitni interesi”, toliko poznati u hrvatskom sportu…

Kolega iz redakcije nakon ispadanja vaterpolista poručio ”sad možeš ponoviti tekst, ionako smo ostali na dvije medalje”. Zapravo, uopće nije pitanje ispadanja vaterpolista, čiju su medalju mnogi unaprijed uknjižili. Pitanje je – zašto su ispali? Navodno je netko uoči puta u Australiju, za vrijeme priprema rekao “kako je cijepljenje preskupo, stoga se neće cijepiti vaterpoliste”. Nevjerojatno, u modernim vremenima sporta, zvuči ovakvo “objašnjenje”. A, pogotovo nevjerojatno zvuči kada se zna da je dobar dio naše ekspedicije na “petom kontinentu” imao status “najobičniji turista, koji ionako ne mogu ništa osvojiti”. Isti ti ljudi, navodno, koji su naredili “štednju zbog skupog cjepiva”, danas će lobirati za novog predsjednika HOO-a. Antun Vrdoljak, aktualni predsjednik krovne sportske organizacije u Hrvatskoj, svjestan je kako su “mu radili iza leđa, u kasnim noćnim satima”, ali ipak nije želio otvarati frontu. Barem ne u vrijeme OI, kada bi “svi topovi morali šutjeti”. Naravno, po povratku u domovinu krenut će otvorena borba, maske će (konačno) pasti i vjerojatno ćemo saznati što se uistinu događalo u Australiji. Nije tajna da se većina naših članova misije “gleda preko nišana”, pritom ne vodeći računa o sportašima, zbog kojih su, zapravo, svi i išli na Olimpijske igre.

Cirkus, totalni cirkus, u kojem se ne poštuju ni minimalne regule, postulati sporta, koji vrijede za sve normalne sportaše. Nama to, kao i nebrojeno puta do sada nije važno, nije nam važno koliko ćemo medalja osvojiti, važno nam je da “mrskom neprijatelju iskopamo jamu i zasjednemo u udobne, dobro plaćene fotelje”. Zato su, odgovorno tvrdimo, ove igre, “najbolje igre do sada”, apsolutni promašaj! Netko bi morao platiti ceh, moralo bi se saznati tko je oduezo i ono malo nade za eventualne medalje koje, ionako ne bi promijenile ništa. Baš ništa… Skriveni iza paravana svoje stručnosti i nepohodnosti u razno raznim stožerima, komisijama i vodstima, sportski marginalci igraju se ugledom Hrvatske. Ako taj ugled uopće još postoji… Nikolaj Pešalov i osmerac, to je naš Sydney. “Kupljeno zlato” i bronca koja bi se “već sutra mogla razići poput rakove djece”, time se mi možemo “podičiti” na Olimpijskim igrama. Drugi, kojima se mi tako često i zlurado znamo podsmjehivati, osvajaju medalje, znače nešto i imaju svoje ime i prezime na sportskoj karti svijeta. Mi tu, nažalost, nemamo što tražiti…

Netko je za to, naravno, kriv, iako će onima koji ne žele priznati ono što je jasno uvijek dovoljno dobro zvučati objašnjenje “jednom je moralo doći do krize, svi to moraju proći”. Samo, ovdje nije problem krize, ovdje se radi o klasičnom potopu, pred kojim otpimizam, bilo kakav optimizam, nestaje brzinom svjetlosti… Izgubljen u prostoru i vremenu, opterećen bolesnim ambicijama i podmetanjima, tako u ovom trenutku izgleda hrvatski sport. Možda će netko reći “nije sve tako crno”, ali, ako se sve realno, bez imalo subjektivnosti sagleda, činjenice će reći kako nemamo baš previše razloga za otpimizam. Ili, možda je bolje reći, imamo se pravo moliti… Ne jednom smo pokušali ukazati na nedostatak pravog sustava, rada u kontinuitetu, piramide u kojoj se točno znaju prava i obaveze, međutim, uvijek je to izgledalo kao nemoguća misija. Pritom su novinari bili tretirani kao “državni neprijatelji, koji znaju samo i jedino izmišljati afere”. To, nažalost, nije istina, makar bi bilo bolje da je tako. Jer, lakše se obračunati sa zločestim novinarima, nego očistiti blato koje se nagomilalo nakon godina uživanja u samozadovoljstvu…

Najgore je u svemu, što se, vrlo vjerojatno, ništa neće promijeniti. Sve će se svesti na međusobne ratove, nitko neće ponuditi pravi, istinski, program razvoja i rada u našem sportu, jedino je važno “srušiti mrskog protivnika”. Godine će prolaziti, velika natjecanja također, a mi ćemo se i dalje vaditi na “suce i zlu sreću”. Bilo je sigurno i toga, ali nisu nas uvijek suci pokrali, niti nam je uvijek sreća okrenula leđa. Sreću ionako treba isprovocirati, a mi smo uredno provocirali – nesreću! Koju smo, na kraju, dobili, bilo nam to drago ili ne… Potreban je remont, ali ne remont samo da bi se nešto promijenilo. Ono što se bude mijenjalo, mora se mijenjati sustavno, sa točno razrađenom strategijom. Ako tako neće biti, onda ćemo doživjeti još udaraca, padova i podbačaja. Koji su, opet će se netko sjetiti “sastavni dio sporta”. Jesu, definitivno jesu, ali ne kada postanu pravilo, što je kod nas slučaj. Povratka nema, vraćanje unatrag i simirivanje duše onime što je ostalo iza nas, neće nam pomoći. Moramo razmišljati o onome što nas čeka, odnosno o onome što kanimo postići sutra. Ako želimo nešto postići… Sada je sve prošlo, uživati smo mogli samo dva puta. Dizanje utega i veslanje. To su bili “hrvatski dani”. Ostalo ne pripada nama, bez obzira što smo bili dijelom “velike, sretne svjetske obitelji”. Da, ali dok su drugi osvajali medalje, mi smo lobirali za fotelju predsjednika. Jadno je vjerojatno najbolja riječ. Daleko najbolja…

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

OI 2000
  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!