Nogomet

"'Di su ti debeli navijači?"

Hrvoje Vuković • ponedjeljak, 20.08.2007.

Čips, pivica, ofucana fotelja i daljinski; dobro, samo daljinski, ali gdje da sad nabavim fotelju, a za pet minuta onaj sijedi Uefin krvnik izvlači parove. Buljim u te mutave kuglice u strahu da nas lopov ne prevari, a on svejedno peca Werder i nije mu žao; nema veze, doći ćeš ti na razgovor frajeru u podrum...

'Ko je tada znao da im prvih 11 viri pod suknje medicinskim sestrama i da su u formi ko' češki turisti? Ma nije ni bitno. Debele, žute, masne, dlakave ljepotice čekale su u Bremenu i mi smo bili spremni. Kako to sve na maminom globusu izgleda malo i blizu, odlučili smo skrenuti oštro lijevo dan prije i poigrat se u Amsterdamu bar jednu noć.

Prvi upitnik u rečenici bio je ko' i uvijek - perje. A sami smo si skočili na glavu, nitko nije išao u maškare ove godine, a nismo bili ni dobri, vele Sv. Nikola i Djed Mraz, tako da se na cestu odlučilo par onih s naivnim prijateljima "ma vratim ti frende prvog na plaći" (kaj se brineš Sajko, vraćam lovu s prvim danom jeseni). Puzo se ovaj put nije prelomio, Bela se zaljubio u knauf i "bluth und orden", pa su klošarsku jedinicu "Ravnice Utd." spasili susjedi iz Dubrave, Mrle, mali Mrle-Ante, Murki i jedan od trojice u Trnju - Kive kojeg smo uzeli zbog fotoaparata, da bar imam dvije, tri slike za tekst, ja se ne služim ni veš mašinom, di ću tim.

Slika 2 od 3.

Nakon Puzinih genijalnih izmišljotina u Londonu i normalno neiskorištene juhe u vrećici (!?), igrali smo na sigurno s paštetom u tubi, koja je nakon tri dana grizla i kroz željezo, al' je zato spasila par života. Odljev mozgova krenuo je sredinom ponedjeljka, uz naše divne snage MUP-a, spremne na sve moguće i nemoguće zasjede, ciklone i anticiklone. Alkohol je ispario već do autoceste, budući da smo pratili ritam autobusa, nekih 9, 10 litara na 100km, a i opremili smo se jadno nadajući se da ćemo već u Krapini po nove konzerve. Niš'od toga. Zajahali smo do granice, uz poljupce i pozdrave oprostili se s organima reda i mira koji su nas junački branili kroz cijelu državu i u laganoj alkoholnoj depresiji oteturali do Austrije, gdje se nakrcavamo do grla.

Nažalost, očito nas ova zemlja mrzi. Prije nekih godinu dana na putu za London vrisnuo nam je bus, pa smo 20 sati proveli na nekom austrijskom parkiralištu i na kraju jedva stigli na utakmicu, a za održavanje tradicije opet se pobrinuo netko odozgora...ili onaj frajer iz podruma. Naravno, baš taj rezervni dio "šole" nije imao, pa je morao s drugim busom odskakutat do prvog sela/grada, a cijela ta avantura ovaj nas je put stajala jedva četiri sata. Nekako su to gazde umotali, zavezali i opet smo na autoputu i grizemo prema Amsterdamu.

Slika 3 od 4.

U minuti ili nešto više preskačemo Njemačku i već tražimo plave tulipane. Sa suzama se odvajamo od Gossera, Warsteinera i Becksa, no zato nam hrle u zagrljaj Amstel i Heineken, svakom po zasluzi. Već mi se pjeva od smrada koji se upio i u sjedala i paštete i pive i robu, i baš prije jedne borbene dolazimo u hotel na pranje i čišćenje. U sam Amsterdam upadamo navečer i tu nam se briše svaki trag, s tim da nisam ni koraknuo na amsterdamsko tlo, a već u idiotskom manevru iskrenem gležanj i kaskam ko' magarac ostatak puta. Od prošlog posjeta ništa ne prepoznajem, a i ovaj mi je već u magli, pa bauljamo po mirisu, nos je zakon. Osim ako se šećeš po biciklističkoj stazi ko Murki, pa skoro srušiš biciklista i izazoveš međunarodni incident. Jedino ne znam s kojom nacijom, jer tamo pol ekipe izgleda ko' sinovi mornara i lučkih "dama noći".

Nigdje nema plavih tulipana, nikog ne zanima zašto im kuće imaju velike prozore, no zato te zastave duginih boja proganjaju; a i mi smo skoro upali u neku od tih "plavih oštriga", makar je i u našoj "birtiji" bilo izvijenih slika, časopisa bez golih teta, a i transvestit se našao za šankom. Društvo taman za belu. Od tog dima teško je bilo povezat dva i dva, a pomogla je i jedna dugina zastava na ulazu do, tako da ni danas ne znam jesmo li upali u "topli brlog". Nekako smo se izvukli na ulicu i zažalili putovanje među crvene svjetiljke, jer došli smo, vidjeli, ali nismo pobijedili. Ništa na lijepe oči, ništa na dug, a eura ni za na kruh namazat, pa se jedna crna zvijer spasila...ovaj put. Neki su i plakali.

Slika 1 od 2.

Čudan grad, čudni ljudi, Amerika u malom taj Amsterdam, no nekako smo uspjeli popiknut se u dućan s pivama i friškim Amstelom. Počinje i hardcore pljusak, pišamo u nekom parku, a nalazimo i bus za natrag. Čudo. Čazma ga nije našao. Rezultat: jutarnja gimnastika. Trokrevetna soba za pet ljudi, ne ide baš u uho, al' ajde, uz pljesak, galamu i konzerve uzimam pod komada jedan. Hvala, veli kičma. Već je jutro, ruže su crvene, a mi se klimamo prema Bremenu. Opet preskačemo Nizozemsku u minuti, ali kristalne okice Murkija već gledaju u budućnost, točnije u vrećicu. Hop, cup, čarolija, nije zec iz šešira, al' je riganje u dva, tri čina, uz smiješak i aplauz. Njegovu ulogu preuzima Kive u minutu kad se zaustavljamo u Bremenu, "Hans i Helga" vani čekaju da nas pregledaju, a ovaj šalje kalorije u kontra smjeru - avangarda, čista.

Opet imamo par sati, one masne, dlakave, debele ljepotice nas ignoriraju, a Bremen kao selo nas ne zanima. Pive imamo, kebab smo probali, prošli dvije, tri ulice, sreli Bulldog Amsterdama, suputnika s Arsenala, izgubili par uspomena putem i već smo unutra, gdje srećemo i Kendija kuruzu, sedmog putnika. A tamo, očekivano velik broj glava, bikovska grla u formi i ludnica je mogla početi. I onda gol. Živ sam se usro'. Divljamo, urličemo ko' da nam tribina gori, odvaljivanje sa stilom. Ostatak znate bolje od mene, pa si ga sami ispričajte. Nisam ni skužio one zelene kordone na tribini do samog kraja, očito su mi baterije zakazale.

Slika 4 od 5.

E sad, treba se i vratit nekako u domovinu. Najbolje busem kojim smo i došli. Odluka prihvaćena, i sve je to išlo po cesti do nekih sitnih sati kada Kive ima svoj drugi plej of d dej. Čisto da se razumijemo, ja sam bio sretan jer nisam jedini koji mjesečarim. Dakle, kako je Kive mjesečar zaspao preko dva sica, cimer ga je naravno probudio jer teško je baš stajat do Zagreba, a on u bunilu skida majicu; tu se masa kladila da će se presvuć u pidžamu, ali ništa od toga.

Tako polugol tetura do drugog dijela busa i legne se u krilo čovjeku koji spava naslonjen na prozor; to mu je dosadilo, pustio ga duh Amsterdama i kreće prema sljedećoj žrtvi koja spava kraj stolića za belu. E sad, Kive njega tri minute budi i objašnjava mu da se makne da može proć (normalno, nema kamo proć, pošto do prozora na drugom sicu spava drugi dečko). Naravno da čovjek doživljava uragane u glavi, ništa mu nije jasno, no ipak se miče poluopasnom i polubudnom idiotu koji sad otkopčava hlače i kreće valjda pišat po ovoj uspavanoj ljepotici do prozora koji niti ne sluti šta ga čeka. E sad se i Svevišnji polomio od smijeha i naš junak Kive čuje magične riječi u glavi "Di su ti debeli navijači?" i budi se iz transa. Ni dan danas se ne zna tko je to rekao, zašto i da li je to uopće netko bubnuo, no tko god da je, spasio je čovjeka kraj prozora. I hvala mu.

Slika 5 od 6.

Kive se vratio mrtav hladan na svoje mjesto, a ja više nisam spavao do doma. Uz još par benzinskih stigla je i večer, srdačno smo se zahvalili "Bosancu", Murki je zabrijo na Austriju i uz prijenos Slavena uplovili smo u Hrvatsku s još jednom oklopnom pratnjom policije, čisto da se ne izgubimo do Cibone. Serbus Zagreb, tu smo, do nove prilike...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!