Crno-bijeli svijet

Tužan je to bio dan u Rimu, kao što su posljednji dani tužni i teški u cijeloj Italiji. Nekoliko tisuća Rimljana ispratilo je Gabrielea Sandrija koji je ni kriv ni dužan, sjedeći u svom automobilu poginuo od slučajno ispaljenog metka policajca iz Arezza koji je sa svojim kolegama pokušao razdvojiti navijače Juventusa i Lazia koji su se, da razbiju dosadu, nasred ceste nasred Italije išli tući. Na ispraćaju se pojavio i Francesco Totti, kapetan Rome, najljućih Lazijevih rivala, koji kao i mnogi nije mogao suspregnuti suze. Nažalost niti pogreb nije mogao proći bez incidenata i huliganskih ispada pa su tako nepoznati počinitelji (tj. huligani) bacali petarde pod policijske automobile, vrijeđali policajce i prijetili smrću čime su jasno pokazali da su s Policijom u otvorenom ratu. Podjetimo, najnovija kriza talijanskog nogometa, ali i društva u nedavnim je neredima ujedinila one koji ni u snu ne mogu biti ujedinjeni u nečemu, navijače Rome i Lazia.

Ta činjenica, ali i mnoge druge pokazala je da su talijanski ultrasi protiv policije uvijek ujedinjeni i složni, ali i u kakvoj je dubokoj krizi trenutno talijanski nogomet. Te krize i afere kao da ne prestaju, u samo dvije godine talijanski nogomet je pretrpio tri velika, teška udarca. Prvo afera Calcipoli, zatim ubojstvo policajca Raccitija u Cataniji, a zatim i ubojstvo navijača Sandrija. Talijanski 'navijači' su nakon pogibije Sandrija poludjeli od bijesa zbog činjenice da su zbog te tragedije odgođene samo dvije utakmice, a zbog pogibije policajca bilo je odgođeno cijelo kolo. Svi su krenuli u križarski boj protiv Policije, paleći njihovu imovinu, razbijajući i rušeći svuda okolo sebe, no nisu se zadržali samo na snagama reda. Nastradali su i novinari, sportski objetki, ali i razna druga imovina čime su ti počinitelji, tzv. navijači, a u biti huligani, pokazali koliko im malo treba da krenu u rat protiv svega i svih.

Talijanska policija kao i sve druge na svijetu,dakako nije cvijeće, dapače, često zna preći granicu i postati brutalna i bez milosti, no talijanski ultrasi još su jednom krenuli logikom koja je svojstvena svim ultrasima i 'žestokim navijačima' diljem svijeta: Mi smo pravednici i žrtve, a policija je nasilnik i divljak koji nas samo želi uništiti. Policajac koji je slučajno ubio Sandrija vjerojatno nije trebao ni pucati u zrak niti pucati uopće dok je pretrčavao cestu, sve je to bio jedan tragični i grozan događaj, no to nikako nije mogao biti povodom takvim neredima i nasilju po ulicama talijanskih gradova. Protestirati se moglo i moralo, ali razbijati i paliti nije se smjelo niti će se time išta postići. Ultrasi su u svom bijesu i bezumlju zaboravili jednu bitnu stvar. Cijela ta tužna priča ne bi nastala da se nisu išli razračunavati nasred ceste kao psi i do policijske intervencije ne bi ni trebalo doći. Oni kao da su to zaboravili i odjednom je jedino bilo važno da je policajac ubio navijača i da talijanski nogometni djelatnici i društvo to ne tretiraju jednako kao ubojstvo policajca.

Dakako, Talijanski nogometni savez mogao je, a možda i morao odgoditi cijelo kolo kao znak tugovanja zbog nastradalog navijača, ali isto tako su i navijači Catanije i Palerma prije devet mjeseci mogli mirno odgledati utakmicu bez sukoba i kaosa na ulicama. U cijeloj toj priči navijači protiv policije i obrnuto nikad ništa nije crno bijelo. No talijanski ultrasi ponašaju se upravo kao da je tako, kao što se i talijanska policija ( a i sve druge policije ) nekada ponaša kao da su svi navijači zadnji šljam društva koje treba samo tući i batinati. Dodatni problem je što ultrasi smatraju da su iznad zakona i da zakon za njih ne vrijedi, zapravo da ih svaki zakon nepravedno tlači. Oni mogu razbijati, paliti, tući se, bacati petarde, bombe, jer oni to rade uvijek s povodom i zato jer su izazvani. Policija koja nastoji to spriječiti nepravedna je i nasilna i u biti bi trebala mirno sve to promatrati.

Sličnom logikom kojom se povode talijanski navijači i ultrasi povode se i izdanci te 'navijačke kulture' kod nas. Tako su nedavno Bad Blue Boysi na utakmici s Baselom 15 minuta šutili u znak prosvjeda što je počiniteljima napada na pripadnike Torcide kod Korenice bio zabranjen ulazak za stadion. I tako su Boysi u tih prvih 15 minuta kad je Dinamu bila najpotrebija podrška više mislili na sebe nego na svoj voljeni klub, a ako su šutjeli iz gore navedenog razloga, onda nisu trebali šutjeti i cijeli taj prosvjed je bio bez smisla. Logika je ovakva, oni koji rade zasjede i sačekuše, ubacuju bengalke u kombije i tuku protivničke navijače u biti se heroji koje treba slaviti, a policija koja te heroje uhićuje je uvijek nepravedna. Hrvatska policija kao i talijanska isto tako zna biti prebrutalna i nasilna, ali BBB-i ostale navijačke skupine u Hrvatskoj ne smiju se ponašati kao da su iznad zakona.

Osim što sve naše skupine napreduju u navijanju, koreografijama, ambijentu i organiziranju navijanja i gostovanja nažalost napreduju i u nasilju. Kao da žele biti poput talijanskih utlrasa ili argentinskih navijača, kao da žele što većim nasiljem pokazati da su veći frajeri. Sva sreća da nam liga nije tako jaka kao u Italiji ili drugim zemljama i što su ipak mogućnosti navijačkih sukoba razmjerno manje, no naše skupine to znaju nadoknaditi i potruditi se da strepimo hoće li na kraju netko i poginuti da bi shvatili kamo sve to vodi. Ne trude se biti sve bolji samo u nasilju nego i u poistovjećivanju s nacizmom i fašizmom radeći sve to jer je to jednostavno "cool" stvar. Tako su se nedavno pojavile majice s natpisima 'Hajduk Jugend' što je prvorazredna sramota. Tvorci su to pokušali pokazati kao šalu, ali to je vrlo ružna, rekli bi, bezobrazna šala i pljuska cijeloj Hrvatskoj. Jedan drugi pripadnik Torcide zgražao se nad tvorcima tih majici rekavši da se ona umjerena Torcida želi riješiti takvih članova, ali ipak nije htio reći tko su oni, jer su oni ipak Torcidaši. Tako zapravo nije napravio ništa korisnog.

U kuloarima kruže priče da se spremaju sukobi među navijačima na utakmici s Makedonijom. Da stvar bude još bolja ne priča se o mogućim sukobima s domaćim navijačima ili mogućim pridošlicama iz Srbije, nego o sukobima između Bad Blue Boysa, Torcide, Armade, Kohorte. Tko ima takve planove niti je navijač Hrvatske niti tu istu Hrvatsku voli, niti je na kraju krajeva ikakav navijač. On je samo huligan kojemu je najvažnije što će razbiti i koga će istući i kojem nije važan ni nogomet ni reprezentacija niti klub. Nadajmo se samo da su sve te kuloarske priče neistinite i da će onih 1000 navijača na tribinama u Skoplju samo glasom, ne i šakama pružiti podršku našoj izabranoj vrsti, jer utakmica će ionako biti teška.

Na kraju najgore što se može učiniti je samo odmahnuti rukom na događanja u Italiji i reći 'ah ti Talijani, uvijek sve isto kod njih'. Zašto? Zato jer se slične ako ne i iste stvari ponekad događaju i kod nas, na svu sreću, bez najtežih posljedica. Ne smiju se zatvarati oči i zanemarivati ono što se događa u hrvatskom nogometu i navijačkom svijetu, jer ne treba nam nečija smrt kako bi shvatili u kakvom je sve to stanju.