Košarka

Sezona za zaborav

Branimir Korać • petak, 01.02.2008.
Sezona za zaborav
Foto: Davor Sajko

O Ciboninoj euroligaškoj sezoni teško je pisati dobro i afirmativno. Na žalost loša selekcija igrača na početku sezone povezana s trenerima bez iskustva na tako visokoj razini, dovela je do toga da Vukovi na kraju imaju tek četiri pobjede i zadnji susret u skupini igraju tek toliko bez šansi za prolaz dalje...

Nekako se čini da je potpuni raspad Cibonine sezone došao s NLB porazom kod Geoplin Slovana nakon kojeg je u javnost izašao loš odnos Josipa Vrankovića i na papiru prve zvijezde momčadi Larryja Ayusa. Joke više nije mogao čekati Ayusa, ovaj pak nije bio zadovoljan svojom ulogom i u igri i došlo je do sukoba. Od onda Cibonina kola u Europi. nezaustavljivo jure nizbrdo.

Najave su bile posve drugačije. Spominjao se čak i Final Four kao potencijal, no to u ovom trenutku izgleda prilično neozbiljno i smiješno, a tako je izgledalo i većim dijelom sezone, posebno kada smo Cibonu gledali na gostovanjima.

Start je bio obećavajući. U Zagreb je došao Efes Pilsen i Cibona je iskoristila neposloženost turske momčadi i upisala pobjedu u lijepoj napadačkoj predstavi. Zatim je slijedio teški poraz u Malagi kod Unicaje gdje su Zagrepčani zadnjih 25 minuta pometeni s terena.

Naredna dva gostovanja vezana uz dvije domaće utakmice ponudili su Ciboni nadu da će vidjeti drugi krug. Nije Cibona loše igrala niti u Solunu kod Arisa, a niti u Tel Avivu kod Maccabija dok je na svom parketu bila uvjerljiva protiv Armanija i Le Mansa. Dva tijesna gostujuća poraza nudila su nadu kako će se prekinuti niz poraza na gostovanjima dok je Draženov dom i dalje bio neosvojiv te je još uvijek sve izgledalo pod kontrolom.

No naredna četiri susreta bila su ključna. U vrlo lošoj atmosferi Cibona je otputovala u goste Lietuvos Rytasu gdje je odigrala kao neka srednjoškolska na brzinu skrpana ekipa i upisan je katastrofalan poraz. Ta utakmica otkrila je sve mane većine igrača, ali i trenera Vrankovića koji je počeo dobivati prve signale kako bi mogao dobiti zamjenu na klupi. Ništa bolje nije bilo niti u Istanbulu kod Efesa, a domaći porazi od Unicaje i Arisa uz vrlo lošu igru Cibonu su oprostili od Eurolige.

Mala nada rodila se gostujućom pobjedom kod vrlo slabog Armanija, no za prolaz su trebale tri pobjede iz naredna tri susreta. Već u prvom je upisan poraz unatoč velikom preokretu protiv Maccabija i napokon dobroj atmosferi na tribinama. Le Mans je baš protiv Cibone upisao svoju prvu pobjedu u Europi, a Lietuvos Rytas je ipak očekivano slavio sinoć u komornoj atmosferi.

Bio je to Cibonin europski put, nimalo ružičast, a vrlo siv. Za razliku od prošle sezone, u dobrom dijelu utakmica Cibona nije bila konkurentan protivnik, a zasluge za to idu struci i društvu koje je slagalo ekipu. Pojedinačno gledano ima tu niz kvalitetnih igrača, no problem je u tome što je dobar dio njih prilično jednodimenzionalan, odnosno obol će dati naprijed, dok u obrani od njih nema velike koristi. Današnja košarka ne trpi takvu igru i to su nadamo se u Zagrebu naučili.

Ako ćemo tražiti pozitivne stvari, izdvojit ćemo prekid niza gostujućih poraza pobjedom u Milanu, zatim lijepu predstavu na startu protiv Efesa, prve euroligaške minute Filipa Krušlina pa i veliki povratak protiv Maccabija unatoč porazu.

Da ne bude sve crno, pokušajmo pronaći olakotne okolnosti po našeg predstavnika. Ponovno su sastav krojili problemi s ozljedama pa su tako Hoskin, Mulaomerović, Kelley, Rozić, Vukušić, Kaštropil i Vrbanc bili česti gosti klupske ambulante te propuštali neke utakmice. Rozić je doduše igrao u svim susretima, no igrao je jer je morao, a u normalnim okolnostima teško da bi stupio nogom na parket. U Ciboni kažu kako i Kelley ima problema s ozljedom te igra takav, Vrbanca nema niti ovu sezonu, a Mulaomerović je pak propustio tri utakmice te jednu igrao zakrpan.

Najveći problemi su bili na toj poziciji razigravača gdje se pokazalo kako Cibonini razigravači teško mogu parirati onim vrhunskim europskim. Kelley se dugo prilagođavao uopće europskom načinu igre, Mulaomerović pokazuje kako godine jako utječu na njegovu prezentaciju dok Princ nije igrač euroligaškog kalibra. Na početku sezone u rosteru je bio i Morović, no on je dobio papire ne ostavivši nikakvog traga u klubu. Sve započinje od playa, a tu je Cibona bila tanka. Tanka je bila i na centarskim pozicijama prvenstveno zbog nešto sporijeg razvoja Lukše Andrića koji je trebao biti jedan od važnijih igrača, no samo na trenutke je pokazivao veliki potencijal. Drugi visoki igrač od kojeg se puno očekivalo je Sam Hoskin koji se pokazao kao vrlo dobar i zahvalan u napadačkom dijelu, ali u obrani je na žalost uspijevao sve ono dobro iz napadačke faze – poništiti.

Istaknut ćemo Chrisa Warrena koji se pokazao kao pravi primjer mnogima. Dečko je ove sezone bez ikakve konkurencije najbolji igrač Cibone. Samozatajan i vrijedan igrač koji će u baš svakoj utakmici ostaviti srce na parketu, bez obzira da li je plus dva ili minus 30, Warren će jednako požrtvovno i pošteno igrati. Chris je igrač koji može bez problema igrati u puno jačim euroligaškim ekipama i u Ciboni moraju biti toga svjesni te ga pokušati zadržati što duže.

Sve u svemu ocjenu sezone u Europi daje konačan plasman, a on je poražavajuć. Drugu sezonu zaredom Cibona ostaje bez Topa 16, ovaj put za razliku od prošle godine, na žalost nije neočekivano. U i oko kluba bilo je previše negativnosti, kvaliteta igrača i struke nije bila na razini kakvu traži Europa. Ne može se reći da se igrači nisu trudili, jesu, ali većina njih je limitirana i bolje ne može. A za to su krivi oni koji su ih dovodili jer su morali znati o kakvim se igračima radi i kakve su im mogućnosti.

Nakon loših igara uvijek će se prvo napasti igrači i trener, no nekada momčadi ne pomaže niti Phil Jackson i Gregg Popovich u duetu, a tako bi bilo ove sezone. Loša selekcija momčadi, promašaji s trenerima i europska sezona je izgubljena. Joke Vranković je potrošen i dobio je otkaz. Ivan Sunara ako ne osvoji barem jedan trofej, također će biti bivši. Što onda? Cibona ima odličnog mladog trenera u klubu, čovjeka koji zna jako puno o košarci, a imao je priliku učiti od naših najboljih trenera. Već je dugo u funkciji pomoćnog trenera i mogao bi biti osvježenje na klupi našeg euroligaša. No onda mu treba ostaviti odriješene ruke u slaganju momčadi, a ne ga potrošiti kao Vrankovića i smijeniti olako. No, nije vrijeme za priču o tome. Ivan Sunara je aktualni Cibonin trener, čovjek koji je još uvijek u igri za tri trofeja i dok god postoji bilo kakva šansa za osvajanje istih, nema potrebe naklapati o nečijem odlasku. Ako treba pričati o nečijem odlasku, onda su to oni ljudi koji vode klub i slažu momčad, no oni su ionako već godinama nedodirljivi...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!