arhiva

Ne volim te

Hrvoje Vuković • srijeda, 28.05.2008.

Oprosti mi, molim te. Nisam znao. Nisam znao da će mi misli prodrijeti kroz riječi, kroz muk koji nas drži zajedno. Dok izdajemo jedno drugo. Oprosti mi, molim te. Ne volim te. I lažem da me boli. Uz dozu patetike, da mi povjeruješ. Kao i svaki put...

Ne mogu više. Ne volim te. Ne volim tvog lijevog beka niti rastopljeni led u njegovom piću s dva imena. Ne volim što je spor, pijan i što ima lošiji dribling od mene. U pet ujutro. Ne volim naporan ritam srijeda-nedjelja ni unaprijed naučene isprike, ne volim privatne probleme ni osiguravanje egzistencije. Ne volim njihove osmijehe u noći poraza ni gol bez zagrljaja. Ne volim oceane i daleke svjetove, već odavno osvojene u njihovim glavama, dok se nogama koprcaju u realnosti, bez dvije, tri prave sezone u biografiji. Biografiji koja vapi za bijegom u tuđinu i korakom naprijed u karijeri. Uz otisak kopačke na tvom ramenu.

Ne volim kad igraš bez tunela, čuvaš aktualnih 0:0 i taktički odrađuješ utakmicu bez udarca. Bez srca i emocija. Bez znoja na grbu. Ne volim čista koljena niti ofsajd. Ne volim vanjsku stativu, atletsku stazu, ni cvijeće na oproštaju. Ni prvog ni četvrtog suca. Ne volim crvene kartone, reklame iza gola, službenog spikera. Ne volim remi niti kravate u svečanoj loži. Ni svečanu ložu. Ne volim konfete, vatromete, strah od poraza ni druga mjesta.

Ne volim što me vučeš u nogometne divljine bez razglednica, i braniš ugled u blatu do koljena po egzotičnim selima, ukrašenim vizama. Ne volim noć bez zastava ni vratove bez šalova. Nove pendreke ni nepoderane glasnice, sačuvane živce. Ne volim mir ni logiku, mlaki pljesak ni mijenjanje dresova. Ne volim stadion tišine. Jezovite tišine koja živi u praznim redovima i ne budi golubove moga grada. Spremnog za večernji izlazak i nove ljubavi, tebi iza leđa. Ne volim pune ulice dok ganjaš bodove, pitanje: "Tko igra?", pivu bez alkohola ni autobusna sjedala.

Ne volim pretkolo pretkola ni europske kupove bez tvoga imena. Ne volim uzaludna nadanja, sportsku nesreću, zrak bez dima, pa ni razbijena maštanja o povijesnim pothvatima. Promašen penal, stolice, hostelske podove, ništa od toga. Ne volim ljetnu stanku, zimsku još manje, menadžere po tvojim hodnicima ni novinare pred njegovim vratima. Nagurane i znojne, pred ključanicom, grabeći prema predvorju raja. Ili kojoj kuni za slovo pohvale. Ne volim agencije niti tajne ugovore, mikroskopske klauzule ni postotke u tuđim rukavima.

Ne volim crno-bijelu europsku vitrinu, zaboravljenu, požutjelu po rubovima. Po kojima plešeš. Ne volim Ligu prvaka koja nikad neće biti tvoja. I moja. Ne volim što ne znam za taj osjećaj, a volio bih. Biti najbolji. Ne volim uvrede i podsmijeh kojim te tamo časte, ne volim što te oplakuju, zaboravljaju i prebole u jednoj suzi. I krenu dalje. Ne volim pognute glave, ni loptu na tvojoj polovici. Ne volim stisak ruke ispod stola, nepoznate cifre, pjesmu iz protivničke svlačionice, snijeg na ušima i propuh u rebrima.

Ne volim izgubljena sjećanja bolnih poraza, crni flor zavijen oko europskih pobjeda, tužne rođendane bez proslava. Ne volim cestu među nepoznatim rijekama, koja ih vodi u neka druga odrastanja. I nikad ne vraća. Ne volim...dan bez tebe...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

arhivaFanatikov fan

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!