arhiva

Popušili smo...

Hrvoje Vuković • subota, 28.06.2008.
Popušili smo...
Foto: Davor Sajko

Duga, umorna, dosadna lopta u 16. Prava engleska. Ili Kovačeva, za Šukera. I 1:0, u 94. Irci između sna i jave, ne vjeruju. Ma nemoguće. Truli stadion raspada se u deliriju. I tako to ide, nekad uzme, nekad vrati. Ovaj put, lijevi gornji kut strave i užasa. Šteta, zemlja je bila nagnuta za koji stupanj previše...

Tragedija. Kozmički preokret. Ruše se horoskopi. Možda i rijeke poteku uzbrdo. Preteške su to riječi za driblinge, duple pasove, volej u 122. Da, teška je i ta sekunda, baš kao i ona poslije nje. Nikako da prođe. Jebiga. Boli. Točno se sjećam svoje pozicije na planeti kada je Thuram pitao Ladića što ima novog kod njega. I prvi i drugi put. Ladara nije odgovorio. Ista bol. Ravno kroz želudac. A ipak, danas je lakše ne skrenuti pogled na francuski tango u Parizu. I vidi đavla, crna mu duša, sutra liječi sve. Pojest će i Turke. I nepravdu.

"Popušili smo...jako smo popušili prijatelju", jedna od rijetkih rečenica koje su ostale sa mnom do danas iz tog ljeta 98. Jedna od onih koje spremite duboko, neobjašnjivo duboko i čekate nešto. Kao Senturk. "Popušili smo..., pričao je gotovo kroz suze neki dečko tog ljeta 98. Usred nekog pariškog trga, nakon Šukera, nakon Thurama, nakon još jednog Thurama, nekom našem novinaru u kameru. I nije mislio na utakmicu. Bilo je to ljeto za nogomet. I navijače. Barem do polufinala. Dalje se nije moglo. Izgubili smo prije prve lopte.

"Pratio sam Hrvatsku od starta, zadnje kune sam potrošio, spavao po parkovima, da bi sada, kada smo dogurali do polufinala rekli - nema karata", excusez-moi!, ide dalje njegova priča. I završava. Raspada se o zidove Saint Denisa. Njegova, i ostalih par tisuća prevarenih. Hvala vam na svemu, ali - sada je i elita otkrila nogomet. Polufinale, zvuči zanimljivo. Nokaut u prvoj rundi. Željeznim maljem, kojim i danas vitlaju ti isti ljudi, koji su sunovratili nogomet u vrijeme klasnih podjela i divljeg zapada. Zakon jačega, pod svjetlima reflektora. Sjekira je otkopana. Njemačka, Austrija, Švicarska, mi i oni. Nema plakanja, zasuči rukave, mudruj, i traži rupu - u zakonu, ogradi, stadionu. I neće biti bolje.

"Mogli ste još davno osigurati karte za četvrtfinale, što ću vam ja sad, nema više", objašnjava Srebrić. Drsko. Arogantno. Nesportski. Gdje je fair-play gospodine tajniče? Mogli smo, da radimo kao vidovnjaci u fušu. Teško je dati 150 i više eura na slijepo. A reprezentacija je još na pripremama. Skupe su vam te igre na sreću. Ne hvala. I u skupini vam pamtimo grijehe. U skupini, gdje su karte bile razvrstane u tri kategorije, ali dođavola i matematika, sve ćemo mi to u jednoj cifri, pa da baba u računovodstvu ne muči mozak. I prođe takva kaubojština. A 5.000 četvrtfinalnih kartona proguta sponzorski mrak.

I sada - povlačenje. Spašavaj se tko može, dobrovoljačka brigada HNL-a prvo puca, pa onda pita tko si. Sakrijte se dušmani u svoje rupe i potleušice, daleko je Južna Afrika, još opasnije Ukrajina i Poljska. Možda promolite glave u Londonu i to će vam biti posljednji labuđi pjev. Pokret otpora od danas caruje Mliječnom stazom. Do nekih novih prvenstava u vidokrugu, kada će celebrity biti najtraženije zanimanje. Za dom! I hipodrom! I aerodrom! Kažnjavaj UEFA!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!