Priča s Otoka

Naravno, biti u Londonu a ne otići na nogometnu utakmicu, bio bi smrtni grijeh, barem za čovjeka kojemu je društveni događaj tjedna odlazak na utakmicu trećeligaša Grafičara. Kako se većina engleskih klubova u to vrijeme diljem Europe pripremala za početak novog prvenstva, izbor je pao na prijateljski susret Leyton Orienta i Tottehnama. Kud ćeš bolje prilike nego vidjeti Luku na djelu u svom debiju na Otoku i još se hvaliti navijačima Spursa: "I'm from Croatia, you know."

Naravno, kako u životu ništa nije idealno, tako niti od mog odlaska u istočni London nije bilo ništa. Tjedan dana prije utakmice, čisto da obavim i tu formalnost, zovem službu za prodaju karata, kad pogađate: ulaznice rasprodane! Molim? Prijateljska utakmica s tamo nekim trećeligašem, cijena ulaznice 15 funti (140 kn), pa koga to još zanima? Očito nikoga, osim par tisuća sretnika koji su jedva dočekali vidjeti Spurse u prvoj utakmici nakon povratka iz Španjolske. Prvi šok...

Srećom da u Londonu i okolici ima na desetke profesionalnih klubova, pa je žal zbog neodlaska na Leyton - Tottenham ubrzo zamijenjena spoznajom da dan ranije u južnom londonu stanoviti Dougie Freedman (neka mi oprosti slučajni navijač Crystal Palacea koji ovo čita), inače legenda istoimenog kluba, ima svoj oproštaj od omiljenog dresa, a u goste stiže Fulham.

Ovaj put teta s druge strane žice uvjeravala me kako će karata biti i na dan utakmice, također po cijeni od 15 funti. Da nisam znao da se vozim vlakom do Crystal Palacea pomislio bi da sam negdje na relaciji Gdansk - Katowice, budući da u vlaku sve vrvi od Poljaka, kojih je u London, prema procjenama, u posljednjih nekoliko godina stiglo oko milijun i koji rade sve što im se ponudi, a u slobodno vrijeme uspješno se bave izlovom šarana po okolnim jezerima. Pravi spoj ugodnog s korisnim...

Već sam dolazak u četvrt Crystal Palace ponudio je neku drugu sliku Londona. Dobro, daleko je od Peckhama i prilaza Nelsona Mandele, ali nije baš ni mjesto u kojem biste poželjeli provesti ostatak života. Jest obična sitnica, al ono što mi se svidjelo na prvu je natpis na želježničkoj stanici "Welcome to home of Crystal Palace FC". Lokal patriotizam na djelu, to se traži. Desetak minuta hoda po tipičnom radničkom naselju i odjednom stadion. Iako je Selhurst Park za engleske prilike tek prosječan stadion, u Hrvatskoj bi i ovakvo zdanje bilo dovoljno da bude nacionalni stadion.

A da priče o tome kako je nogomet u Engleskoj način života nisu samo priče, uvjerio sam se ubrzo. Sat vremena prije početka utakmice, domaći i gostujući navijači zajedno piju pred lokalnim pubom, redovi ispred klupskog shopa, od najžešćih navijača do roditelja s djecom, svi strpljivo čekaju u redu ne bi li ostavili, čak i za engleske prilike ne baš malih, 40 funti, i kupili novi dres svog omiljenog kluba! A kad se sjetim da je prosječnom Hrvatu (da se ne lažemo - i meni) puno dati 30 kuna za utakmicu, a da ne pričamo o 300-tinjak kuna za dres omiljenog kluba. Drugi šok...

Smjestili smo se na tribini s navijačima Fulhama i, zamislite, 90 minuta utakmice je proteklo bez ijedne uvredljive pjesmice, osim ako izmumemo jednu od dražih pjesama navijača Fulhama "Al Fayed ooo, Al Fayed ooo, he wants to be a Brit, and Chelsea's full of shit...", koju su domaći, inače na glasu kao prilično oštri navijači, popratili plijeskom. Utakmica kao utakmica (završilo je 0:0) bila je najblaže rečeno loša, ali nakon sezona i sezona gledanja domaćeg nogometa čovjek se navikne na svašta. Uostalom rezultat je bio zadnja stvar zbog kojeg sam došao na Selhurst Park.

Sljedećeg dana pala je odluka da obiđemo neke od stadiona. Iako nismo ulazili na tribine, i sam pogled izvana bio je dovoljan da se vidi kako je ovo neki drugi svijet, barem u usporedbi s komforom na koji smo navikli na hrvatskim "stadionima".

Igrom slučaja prvi je na red došao omraženi Chelsea i njihov Stamford Bridge. Svojevrsna zanimljivost je da se stadion ne nalazi točno u istoimenoj četvrti, već na Fulham Roadu, u općini Hammersmith. Zanimljiva je i priča o nastanku ovog mnogima omraženog kluba. Naime, vlasnici stadiona, braća Maers, ponudilu su susjednom Fulhamu, inače najstarijem londonskom klubu, da na Stamford Bridgeu (stadionu koji je do tada uglavnom služio za atletiku) igra svoje utakmice, no kako je ponuda odbijena, braća su morala davne 1905. godine osnovati Chelsea FC, tako da reputacija Chelsea kao umjetno stvorenog kluba potiče puno prije dolaska Romana Abramoviča na čelo kluba.

Kao i u slučaju većine stadiona, ni Stamford Bridge nije okružen nekim glamuroznim zdanjima. Uglavnom su to obiteljske kuće, pokoja trgovina i ništa ne bi dalo naslutiti da se iza njih krije stadion kluba poput Chelseaja. No, prilaz samom stadionu daje pravu sliku glamoruznog Chelsea. Vrhunski hoteli uz same tribine, ušminkani čuvari oko stadiona, klupski shop veličine male robne kuće i velike slike klupskih legendi, od kojih je većina upravo iz današnjih dana, što također puno govori.

Ono što me ipak puno više zanimalo od napuhanog Chelsea je Wembley. Imao sam privilegiju davne 1987. godine posjetiti kultni stadion, ali jedino što mi je kao klincu od pet godina ostalo u glavi su one dvije kule i podatak da zbog koncerta Michaela Jacksona, koji je bio na rasporedu idućeg dana, nismo mogli unutra. Ovaj put Jacko je bio daleko od Londona, ali kako se bližila ponoć mi smo se (i ovaj put) zadovoljili slikanjem ispred stadiona. Ne znam, možda sam (wembley)nostalgičar, konzerva, nazovite to kako hoćete, ali meni se stari Wembley više sviđao. Da, stadion izgleda svemirski, ali nije to to.

Kraj večeri bio je rezerviran za posjet Emirates stadionu. Kao i u slučaju Stamford Bridgea, nigdje ničeg osim obiteljskih kuća i pokoje trgovine, skrenemo u ulicu i odjednom izranja ogroman stadion. Iako nije toliko glamoruzan poput Wembleya, obzirom na činjenicu da je izgrađen za manje od dvije godine i s puno manje troškova u odnosu na Wembley, Emirates je postao uzor kako treba izgledati (i koliko treba koštati) moderni stadion. Umorni od kruženja po stadionima i Londonu odlazimo na najbolji dio večeri - janjetinu kod Ümuta začinjenu Efesom (kad već nema Osječkog). Ümute, svaka ti dala, ako smo od nekog već morali onako ispasti na Euru, nek' je od Turaka.

Da ne ispadne da je gore potpisani još jedna u nizu muških svinja koji je odlazak u London iskoristio sključivo za nogomet, janjetinu i pivo, za pokoju žensku dušu koja čita ovo (što bi tata Ćiro rekao "utvaram si da je tako") moram napomenuti da su u Londonu u ovo vrijeme stvarno lude rasprodaje. Uostalom, kao da vi cure to ne znate. Znam da nama dečkima šoping i nije neki zanimljiv hobi, ali ako ste u Londonu i zaluđeni sportom morate posjetiti LillyWhites. Trgovina na na legendarnom Piccadillyu, šest katova sportske opreme. Dobro, ako ćemo iskreno - četiri, jedan je namijenjen ženama, jedan djeci. Uglavnom, ako ste tijekom feragosta na Jadranu vidjeli grupe Talijana obučene u dresove Blackburna ili Birminghama znajte - masovno su ih kupovali za pet funti. Da, dobro ste pročitali, dres košta pet (5) funti, i da, originalan je.

Vidjevši sve ovo vlastitim očima, čovjek shvati kolika je razlika između engleskog shvaćanja nogometa i onoga kod nas. S jedne strane moderni i puni stadioni, utakmice bez incidenata, s druge strane (prazni) stadioni koje je pregazilo vrijeme, svačiji i ničiji klubovi. I onda se na Wembleyu dogodi to što se dogodi...