Dolina sunca

Prije par tjedana prosipao sam žuč zbog snijega i leda koji su mi uskratili zadovoljstvo uživanja u nogometu, a već ovoga tjedna prizivam Celzijusov minus da mi udijeli nešto odmora od gustog engleskog rasporeda o kojem sam vam puno toga napričao upravo u prošloj kolumni.

Premda suosjećam s Glennom Thompsonom i njegovim mukama s rasporedom, u proteklih sam sedam dana imao malo razumijevanja za čovjeka koji mi je u istom tjednu servirao Carling kup, dva prvenstvena kola i poneki zaostali prvenstveni ogled. Proklet bio, Thompsone, nastaviš li ovim tempom zapošljavanje tajnice bit će mi na vrhu prioriteta.

To i nije tako loša ideja. Romanse na radnom mjestu sve češće su pravilo, a sve manje izuzetak, pa ovom prilikom pozivam sve atraktivne pripadnice ženskoga spola, koje pritom imaju i nevjerojatno privlačnu osobinu da vole engleski nogomet, da mi se jave na već svjetski poznatu e-mail adresu kako bismo dogovorili suradnju na obostrano zadovoljstvo.

Trebate li potvrdu pravila o romansama na radnom mjestu ne trebate ići dalje od Londona, pitajte samo Johna Terryja. Spomenuto pravilo on je, doduše, prenio na novu razinu pa je umjesto za tajnicom ili, nedajbože, suigračem, posegnuo za djevojkom svoga sada već bivšeg suigrača Waynea Bridgea.

Kako ste o tom slučaju već svi pročitali gotovo sve, neću vas zamarati detaljnim opisom ljubavnog trokuta između Terryja, Bridgea i njihove bivše zajedničke djevojke Vanesse Perroncel (osim toga naslovna slika objašnjava vam sve), reći ću samo da su osim svlačionice dvojica engleskih reprezentativaca dijelili i zadovoljstvo svlačenja mlade djevojke, a u cijeloj priči svoje mjesto ima i plaćeni pobačaj. Dolina sunca? Ma i više od toga!

Premda se Terry pokušao pozvati na britanski zakon o privatnosti i novinama zabraniti objavu ovoga skandala, sudac je procijenio kako se priča već ionako proširila te da je nema smisla zabranjivati. Hvala mu. Stamford Bridge je tako već nekoliko dana pod opsadom novinarskih snaga koje žele saznati svaki detalj najvećeg skandala u engleskom nogometu u proteklom desetljeću.

Nikakvo iznenađenje nije da su cijeli skandal otkrili novinari časopisa News of the World, inače poznatog po tome da strahovito cijene obitelj Terry. Kako i ne bi, samo na njima zaradili su milijune, prvo objavom fotografija Terryjeve majke koja se u trgovačkom centru zabavljala krađom, zatim video i audio snimkom raspačavanja kokaina od strane Terryjeva oca, a sada i ljubavnom aferom par excellence u izvedbi Terryja juniora.

Skandal je na Terryja djelovao inspirativno, barem što se nogometnog travnjaka tiče. Dok izvan terena gubi svoju obitelj, ljubavnicu, ali i nekadašnje prijatelje, pobjedničkim je pogotkom potopio Burnley, a vrlo dobro je odigrao i protiv Birminghama, ne uplašivši se ni činjenice da su domaći nogometaši nastupili u Ajaxovim dresovima (vidi sliku čovjeka koji sliči Joeu Šimuniću).

Najveći problemi, međutim, tek slijede. Wayne Bridge je odlučan da ne želi igrati za reprezentaciju u kojoj je John Terry, a sve su češći apeli da engleskom kapetanu treba oduzeti i kapetansku traku. Fabio Capello zasad mudro šuti, a kako će se izvući iz ovih problema i očuvati homogenost reprezentacije uoči Svjetskog prvenstva, vidjet ćemo u tjednima koji slijede.

Inače, Terryjevi ljubavni problemi samo su dokaz moje proročanske moći. Ne, nisam prorekao da će upasti u ljubavni trokut, ali sam u prošlom izdanju Engleskog pacijenta završio predstavljanje Engleskih pacijentica. Naime, vjerovali ili ne, jedna od pacijentica koje sam namjeravao predstaviti bila je i Toni Poole, supruga Johna Terryja.

Da je kojim slučajem Toni bila deseta Engleska pacijentica, mogao sam napričati bajke o njihovu braku koje bi samo nekoliko dana kasnije postale potpuno bezvrijedne. Samo je pitanje dana kada će gospođa Poole skinuti vjenčani prsten, opelješiti Terryja za nekoliko desetaka milijuna funti, potrpati djecu u automobil visoke klase i zauvijek nestati iz njegova života.

Svrbi me prst da prethodni par odlomaka nazovem "Engleska pacijentica Special Edition" te krenem predstavljati Toni Poole i Vanessu Perroncel, no vjerojatno biste me nazvali zlobnim novinarskim lešinarom koji se hrani tuđom nevoljom.

Što i nije daleko od istine.

Puno manje (izvan)bračnih problema od Terryja imali su igrači Manchester Uniteda, iza kojih je doista sjajan radni tjedan. Ne samo da su iz kupa izbacili svog gradskog rivala poznatijeg pod nadimkom "glasni susjed", već su samo nekoliko dana kasnije razmontirali Arsenal i razotkrili sve slabosti Wengerova sastava.

Zajednički nazivnik u obje je utakmice bio fantastični Wayne Rooney, koji iz kola u kolo oduševljava svestranošću i ubojitom završnicom. Ove je nedjelje postigao svoj 20. ovosezonski pogodak (usporedbe radi, najbolji strijelac prošle sezone bio je Nicolas Anelka s 19 pogodaka), a 14. pogotkom u posljednjih 14 utakmica obilježio i poseban jubilej - stoti pogodak u Premier ligi.

Takav pothvat nagradio sam i ja, pa sam njegov pogodak Arsenalu proglasio pogotkom tjedna.

Možda nije pogodak tjedna, ali je prvi u karijeri za Nikolu Kalinića, barem što se engleske Premier lige tiče. Kale je napokon pronašao put do mreže i u ligaškoj utakmici, čime je došao kraj i mojem žaljenju što nisam pokrenuo brojač s njegovim imenom. Ako još uvijek niste vidjeli pogodak, pogledajte sažetak, a ja vas čekam za sedam minuta ispod video clipa.

Mogu dalje? Hvala! Gostima iz Wigana nije pomoglo ni to da su u svojim redovima imali Batmana (vidi sliku), kojeg u trenucima dokolice još zovu i Mario Melchiott. Žele li ostati u ligi, čelnici Wigana siječanjski su prijelazni rok trebali iskoristiti za dovođenje još ponekog superheroja, no kako u posljednje vrijeme igraju sve potrebniji bit će im David Copperfield.

Ili možda više sliči Zorrou?

Ne smijem zaboraviti spomenuti još jedan dokaz da Arsene Wenger doista ne zna gubiti. Ne tako davno kritizirao je ubačaje Roryja Delapa nakon kojih Stoke City bezobrazno postiže pogotke protivnicima, što prema Wengeru stvarno nije fer jer druge momčadi to ne mogu izvesti. Ma stvarno?

Ovaj put čak nije niti izgubio utakmicu, ali me izjavom nakon remija s Aston Villom ponovno natjerao na reakciju. Naime, prema njegovom mišljenju bodove su s Aston Villom podijelili zato što momčad iz Birminghama svoju igru temelji na dugim loptama.

Na stranu sada činjenica što to uopće nije istina te što Martin O'Neill ima igrače koji znaju i mogu igrati nogomet, ali kakve to uopće veze ima s činjenicom da Arsenal nije uspio postići pogodak? Zar mu ne bi trebalo biti drago što njegov protivnik gaji inferioran pristup nogometnoj igri napušten u gotovo svim zemljama osim Škotske?

Na Wengerovu opasku menadžer Aston Ville poprilično se naljutio, pa mu replicirao nekoliko dana kasnije izjavom kako to uopće nije istina. Znate što je u cijeloj priči najsmješnije? Što se dvojica renomiranih premierligaških trenera prepiru oko nogometne taktike koja je nekoć bila ponos engleskog nogometa i jedini način na koji su igrali engleski klubovi, a danas ni jedan ni drugi s dugim loptama ne žele biti niti u istoj rečenici. Nogomet je doista evoluirao...

Silom se trudim da barem jedan tjedan ne spomenem Portsmouth, ali to jednostavno ne ide, pa ne ide. Na kraju ovog bogatog pregleda tjedna osvrnut ću se i na tužan trenutak na Eastlandsu, kada su rame uz rame na travnjak istrčale najbogatija momčad na planetu i momčad koja još uvijek nije vidjela plaću za siječanj. Sudar svjetova, reklo bi se.

Da se razumijemo, financijske poteškoće ne postoje samo u Portsmothu, mnoge su momčadi ponekad prisiljene prodavati igrače, pa niti odlasci Asmira Begovića i Younesa Kaboula nisu ništa neočekivano. Međutim, nikad u svom ne tako kratkom životu nisam čuo da je jednom klubu engleske Premier lige zatvorena službena internetska stranica zbog neplaćanja računa tvrtki koja ih održava.

Upravo to dogodilo se Portsmouthu, a nakon tri sata informacijske kmice www.portsmouthfc.co.uk ponovno je pušten u pogon, kako slučajno ne bismo ostali zakinuti za još kakvu katastrofičnu, ali ujedno i komičnu priču s Fratton Parka.

Čelnici kluba u međuvremenu sa strepnjom trgaju listiće zidnoga kalendara i čekaju taj kobni deseti dan veljače, za kada je zakazana sudska rasprava glede 60-milijunskog duga. Portsmouth bi toga dana mogao postati prvom momčadi u povijesti Premier lige koja je otišla u stečaj. Time će izgubiti i više od polovice osvojenih bodova i, ako ništa drugo, riješiti svaku dvojbu oko ostanka u ligi.

Kazna na kredit

Ah, sjećam se svojeg prvog prometnog prekršaja, kao da je bilo jučer. Svojim sam se automobilom zaletio u stražnji dio kombija u kojem su mjesto na kojem su održali koncert upravo napuštali Jura Stublić i grupa Film. Bio je to zanimljiv susret, posebno zbog mojih dobro raspoloženih prijatelja koji su za vrijeme očevida nimalo raspoloženom Juri nudili tek kupljeno pecivo.

Kako nismo ovdje da pričamo o meni, reći ću vam da John Terry nije jedini Chelseajev nogometaš koji je proteklog tjedna imao posla s engleskim sudovima. Na prekršajnom sudu u Londonu našao se i Ashley Cole, gdje je morao odgovarati na pitanja o prometnom prekršaju kojeg je počinio sredinom studenog 2008. godine.

Tom je prilikom svojim Lamborghinijem upravljao brzinom od preko 160 km/h prometnicom na kojoj je dozvoljena maksimalna brzina od 80 km/h. Savjesni engleski policajci zaustavili su Chelsejaevog braniča (nije mi poznato kako, vjerojatno policijskim Ferrarijem) i načinili prekršajnu prijavu, a predmet je nešto više od dva mjeseca kasnije došao na red i na sudu.

Cole se pred sucem branio pričom da je bježao od paparazza koji su ga slijedili i željeli fotografirati (vjerojatno također u Ferrariju) te da je bio uvjeren da vozi "samo" 120 km/h, što bi ga valjda nekom engleskom logikom oslobodilo krivnje. Sud nije imao razumijevanja za njegove izgovore te ga je kaznio novčanom kaznom od 1000 funti i četiri mjeseca zabrane upravljanja motornim vozilom, uz upozorenje da će završiti u zatvoru uhvati li ga policija da vozi u navedenom razdoblju.

Priča sama po sebi možda i nije smiješna, budući da je Chelseajev branič doveo u opasnost i svoj, ali i živote ostalih sudionika u prometu. Ono što je smiješno i zbog čega i čitate ove redove je zahtjev Coleove odvjetnice Catherine Hodson da se njezinom klijentu odobri odgoda plaćanja kazne na rok od 21 dana. Valjda dok čovjek koji tjedno zarađuje šesteroznamenkastu svotu ne skupi novac, a i "visok" mu je datum.

Sutkinja i službenici dijele moj, a vjerujem i vaš smisao za humor, pa su se tom zahtjevu grohotom nasmijali, ali su ga iz meni nepoznatih razloga na kraju odobrili. Cole je najavio i žalbu na donesenu presudu, a bude li u stilu zahtjeva njegove odvjetnice, žalim što nisam službenik na londonskom sudu kako bih imao prilike pročitati je.

Vjerojatno bi bila jednako smiješna kao i vic kojeg mi je proslijedio moj kolega Dario i kojemu na tome zahvaljujem.

Uhvatio policajac Ashleyja Colea kako vozi 160 km/h na cesti gdje je dozvoljeno 80 km/h. Zaustavio ga je pored ceste i upitao zašto vozi tako brzo, na što mu je Cole odgovorio: "Čuo sam da je automobil Johna Terryja parkiran pred mojom kućom."

Brazilska razočaranja

Foto: EPA

Čak i kad bih želio, mislim da bih imao problema izmisliti ovakvu priču. Nesretnik po imenu Chris Atkinson ima posebno dobar razlog da bude ljut na najskupljeg igrača Manchester Cityja Robinha. Razmaženi Brazilac kojemu nije jasno da igra kriminalno loše i usprkos tome želi nastupe u prvoj momčadi, napokon je napustio Eastlands i vratio se u domovinu gdje će provesti šest mjeseci igrajući za momčad Santosa.

Nitko neće biti posebno tužan što je otišao igrač koji se ni sam ne sjeća kada je posljednji put postigao pogodak, ali gore spomenuti gospodin Atkinson sada ne zna što će s imenom Robinha koje si je dao istetovirati na lijevoj strani prsa, da mu grije srce.

Da stvar bude gora, 26-godišnjak iz Altrinchama ispod Robinhovog imena ima istetovirano i ime njegova brazilskog kolege Kake, koji nikada nije potpisao za Manchester City, ali je neko vrijeme proteklog ljeta slovio kao moguće pojačanje nakon što je City poslao ponudu od 100 milijuna funti.

Atkinson sada na prsima nosi imena dvojice Brazilaca, od kojih niti jedan ne igra za Manchester City. Kako misli riješiti ovaj problem? "Čekat ću dok dobijem djecu, pa ću im nadjenuti imena Robinho i Kaka." Valja spomenuti kako trenutno nema djevojku, a nakon ove izjave vjerojatno će se morati dvostruko potruditi.

Navijačka je ljubav beskrajna

Ako krajem sezone održim natječaj za najglupljeg navijača, uz već gore spomenutog Chrisa Atkinsona sigurno ću nominirati i Marka Dugana, nesretnog navijača Portsmoutha koji je doslovno na svojoj koži osjetio svu prezaduženost Portsmoutha i pokušaje brojnih vjerovnika da naplate već odavno izgubljen novac.

"Cijela priča nevjerojatno je komplicirana i glupa", počeo je svoju priču Mark Dugan, inače poduzetnik iz Portsmoutha i navijač istoimenog kluba od malih nogu. Dugan je iz čiste zabave i zafrkancije sredinom 2008. godine za vrlo mali novac kupio tvrtku PFC Ltd. preko koje je klub u prošlosti poslovao prije nego je počeo poslovati kao Portsmouth City Football Club.

"Namjeravao sam samo imati taj komad papira koji kaže da sam vlasnik PFC Ltd. i da imam pločicu na svojoj kući koja kaže da posjedujem dio Portsmouthove povijesti. Kao navijač Portsmoutha mislio sam da je to fantastična stvar, nešto što ću imati na zidu, neka vrsta certifikata. Bila je to samo bezazlena zabava koja je dovela do nevjerojatnih posljedica", priča Dugan.

Kupovinom PFC Ltd. nesretni je 40-godišnjak pokrenuo lavinu koju sada ne zna zaustaviti. Iz tjedna u tjedan na njegovu adresu stižu nenaplaćeni računi, sudski dokumenti, sudski pozivi, porezne opomene i fakture, a telefon je okupiran pozivima odvjetnika i bankovnih službenika. Jedan Duganov prijatelj novinarima je potvrdio da je iznos jednog od računa preko 200.000 funti, a oni i dalje dolaze.

Već očajan zbog situacije u kojoj se našao Dugan se zaputio i na Fratton Park, kako bi dužnosnicima kluba objasnio što se dogodilo, međutim niti tamo nije naišao na razumijevanje. "Ljudi me jednostavno ne žele slušati. Za to vrijeme dobivam sudske pozive, jedan za drugim, kojima me pozivaju da idem na sud za ovo ili ono, a moja supruga Donna danima sjedi pored telefona i naziva vjerovnike objašnjavajući im da su se namjerili na pogrešnu tvrtku."

Zbog povezanosti s PFC Ltd. pati i Duganov kreditni rejting, koji je doslovce uništen, a sa svakim dolaskom poštara njegova obitelj strepi zbog novih računa i novih poziva na sud. Ono što je trebalo biti tek dobra šala pretvorilo se u noćnu moru, a ljubav prema klubu ovog bi navijača mogla skupo koštati. Premda sigurno nije očekivao ovakav rasplet, na bilo koji način poslovno se vezati uz ime kluba koji duguje više od 60 milijuna funti u ovom je trenutku više nego neodgovoran potez.

Bližimo se kraju ovotjednog programa, a tada je vrijeme i za poneki video clip. Za prvi od njih zaslužni su duhoviti navijači Manchester Uniteda u suradnji s menadžerom Manchester Cityja Robertom Mancinijem. Kao čovjek koji je tijekom igračke i trenerske karijere navikao da se ljudi žele fotografirati zajedno s njim, Mancini vjerojatno ni u snu nije očekivao da će mu trojica navijača Uniteda pružiti fotoaparat i zamoliti ga da slika - njih trojicu! Carevi!

Harry Redknapp oduvijek je bio spreman za šalu, čak i nakon utakmice s Leeds Unitedom u kojoj je Tottenham imao u rukama prolaz u sljedeće kolo, ali je u posljednjim trenucima iz jedanaesterca primio pogodak za izjednačenje. Jedan od novinara, koji je sekundu prije pao s Marsa i otresao crvenu prašinu s odijela, upitao je Redknappa: "Jeste li željeli ponovljenu utakmicu?"

Menadžer Tottenhama nije se dao smesti, uz popriličnu dozu sarkazma novinaru je uputio odgovor kakav je i tražio: "Da, baš sam se veselio ponovljenoj utakmici, mislio sam da bi to bila baš dobra ideja. Pomislio sam, dajmo im taj pogodak jer bih baš volio otići do Elland Roada u utorak navečer, nisam tamo bio već nekoliko godina."

Vjerovali ili ne, došao sam do kraja ovotjedne kolumne. Prije nego doista kažem doviđenja, još samo dvije stvari:

1) Prvi 3D prijenos jedne nogometne utakmice nije primljen s posebnim oduševljenjem. Premda je Sky Sports 3D prijenos susreta Arsenala i Manchester Uniteda najavljivao tjednima i iako je taj prijenos trebao izmijeniti način na koji gledamo nogometne utakmice, prema reakcijama gledatelja i novinara koji su mu svjedočili tek je blijedi pokušaj ponavljanja onoga što je Avatar učinio u kinima.

2) Niste me poslušali kada sam vam savjetovao da ne pišete kritičke komentare ispod kolumne. Nesmotreni se čitatelj proteklog tjedna pobunio protiv dužine kolumne te je zamrznut na antarktički ledenih minus 86. Može li netko niže, možda i do apsolutne nule?

Pozdravljam vas do sljedeće srijede, a u međuvremenu pokušajte učiti iz tuđih pogrešaka, ne zavodite tuđe djevojke i ne kupujte tvrtke preko kojih su poslovali Croatia Sesvete, ali i zagrebački Dinamo. U suprotnom, i vama bi na vrata mogli zakucati prevareni supružnici ili neplaćeni vjerovnici.