Teško je prigovarati Vukovima

Cibona je dugo vodila protiv Himkija, još dulje protiv Caje Laboral, i u dobrom dijelu tih utakmica pokazala je više od skupljih, igračkih puno "težih" momčadi. No, sve što ima pokazati na papiru za dobre nastupe su dva - poraza.

Ovaj sinoćnji, protiv Caje Laboral, bio je posebno težak i za cibose i za njihove navijače, jer bez obzira na kišu trica u drugom poluvremenu, Teletović i društvo ostavili su dojam ne posebno uvjerljive momčadi.

Bez Tiaga Splittera i Stanka Baraća, bivši "keramičari" nisu imali visinu pod košem, što je Cibona uglavnom vješto koristila, a možda je trebala i više. S obzirom na lakoću kojom je Lukša Andrić svojom sve boljom leđnom tehnikom kažnjavao činjenicu da je "za glavu" viši od svojih čuvara, Cibona je možda ispucala i previše trica (tek 4 pogodila, 19 pokušaja). Čak 12 napadačkih skokova Cibone puno će reći o propuhu ispod koša Caje Laboral, možda se to u napadu moglo i bolje iskoristiti.

Ako pogledamo samo statistiku, Cibona je osim u napadačkom skoku i manje gubila loptu, a kada u košarkaškoj utakmici bolje skačete i imate manje izgubljenih lopti - najčešće ćete dobiti. Međutim, ne kada protivnik ubaci 10 trica, ne kada slobodna bacanja pucate 65 posto, ne kada vam je trica na slabih 21 posto.

No, na kraju se sve svelo na jedan napad - obrana se "srušila" na Marka Tomasa koji je podvalio za Radoševića, a mladi centar nije uspio zabiti iz izgledne situacije. Kako je Perasović na presici rekao, Radošević je i zaslužio promašiti zadnju loptu s obzirom da je svojom borbenošću tu loptu i zaradio.

Perasović je poraz prebolio čak i lakše nego što bi se možda očekivalo, ako znamo koliko voli pobjeđivati i kakav je fajter. No, Peras zna da njegova momčad nema dovoljno "oružja" da se bori za prolazak dalje, i da su ove utakmice u Topu 16 najdragocjenije zbog iskustva koje Andrić, Bogdanović, Zubčić, Radošević i Gordon dobivaju. Zadnja lopta nekada uđe, a nekada ne - važnije je Ciboni da je ušla protiv Zadra u finalu PH - ali iskustvo vam nitko ne može uzeti.

Nakon svake utakmice Cibone lako je složiti popis stvari na kojima Vukovi trebaju raditi, bilo pojedinačno, bilo kao momčad.

Radošević mora raditi na svojim šutevima oko koša, često preplašeno puca zicere i onda ih promašuje. Andrić mora limitirati mentalne pogreške, prvenstveno u obrani. Bogdanović mora pronaći samopouzdanje za krasan šut koji ima. Zubčić mora još puno, puno raditi kako bi svoj talent pretočio u korisne poteze - za početak, na selekciji šuta. Čak i najbolji cibos, Marko Tomas, mogao bi razmisliti je li momčadi korisniji s tricama (sinoć 2/9) ili agresivnom igrom prema košu. Vedran Vukušić, pak, mora sve "resetirati", protiv Caje je bio uvjerljivo najslabiji pojedinac Cibone.

No, teško je Ciboni tražiti prigovore. Čak i da zaboravimo na trenutak situaciju s neplaćanjem, činjenica je da se, kada uoči utakmice službeni spiker predstavlja Cibonine igrače, zapitate kako će točno oni dobiti Eliyahua, Teletovića, Hermanna i Englisha. Gordon, Bogdanović, Radošević, Zubčić - njima je ovakva euroligaška konkurencija potpuna novost. Ionako relativno "tanka" momčad - na papiru dosta slabija od lanjske - ostala je tijekom sezone bez Gravesa (projiciran kao jedan od nositelja igre), bez Princa (pričuvni playmaker), a Bagarić stalno vuče ozljede (projiciran kao prvi centar) .

Treba stremiti boljem, no treba i stvari držati u perspektivi. Za ovu Cibonu Top 16 je lijep uspjeh, pa iako je uz mrvicu više koncentracije i malo više sreće omjer nakon dva kola mogao i trebao biti barem 1-1, ne treba se previše žaliti.

Cibona predvodi NLB ligu, igra vrlo ozbiljnu košarku, dajući pritom puno šansi mlađim domaćim igračima. U Euroligi je sada stigla u društvo jačih od sebe, ali daleko od toga da se sramoti - kao što je Duško Ivanović u najavi utakmice rekao, "Cibona je vrlo neugodan protivnik kojeg se podcjenjuje bez ikakvog valjanog razloga".

Iako nikada ne treba prihvatiti poraze kao nešto dobro, pa ni kada dolaze od jačih od tebe, čak i poslije poraza od Caje Laboral možemo konstatirati - Cibonina lijepa ovosezonska priča se nastavlja. Dok god se igra na gornjoj granici realnih mogućnosti, cibosi mogu hodati uzdignutih glava, na čelu sa svojim trenerom...