Bitka kod Stamford Bridgea

U ovom slučaju, na moju i vašu sreću, u igri nisu bili nikakvi tjelesni otvori, već rukovanje dvojice engleskih reprezentativaca i bivših suigrača iz Chelseaja, Johna Terryja i Waynea Bridgea. Zbog njihovih je nesuglasica čitava Engleska, ali i dobar dio svjetske populacije u subotu poslijepodne preskočio obrok, zanemario djecu, a kućnim ljubimcima dopustio da se ovaj put pomokre na skupocjenom tepihu, sve kako slučajno ne bi propustili taj toliko očekivani djelić sekunde u uvodu Bitke kod Stamford Bridgea.

Bila je to utakmica čiji su uvod morali vidjeti svi i za koju je reklamni prostor prije uključenja u prijenos vjerojatno stajao desetostruko više od onoga u poluvremenu. Hoće li Wayne Bridge pružiti ruku Johnu Terryju? Hoće li se pogledati u oči? Hoće li reći štogod jedan drugome? Hoće li na oduševljenje krvožednog gledateljstva dvojica gladijatora zubima trgati jedan drugoga sve dok na crvenom travnjaku Stamford Bridgea ne ostane samo jedan od njih, s glavom protivnika u zgrčenim prstima?

Sigurno mislite da sam "zabrijao", no prema hektolitrima tinte (ili tonama fosfora, moramo misliti i na internetske medije) koju su Englezi potrošili na ovu priču i prema broju ponuđenih oklada u najpoznatijim engleskim kladionicama, kladim se da nikome od vas, uključujući i meni, vjerojatno ne bi bilo svejedno tog subotnjeg poslijepodneva istrčati pred 40.000 ljudi i suočiti se s ljutim suparnikom.

Valjalo je izdržati sve napise u novinama (i na zaslonima monitora) i sve savjete koje je dobrodušan narod, uvijek spreman pomoći, nudio dvojici bivših prijatelja. Bilo je tu svega, od agresivnih metoda (šaka-nos-patos, prstom u oko, koljenom u međunožje), preko zdravoseljačkih (neka mu stisne ruku tako da vrisne pred kamerama), pa do onih tehnološko-električnih (neka ga uz pomoć spravice na dlanu strese elektrošokom).

Na sreću, ili pak na žalost onog krvožednog dijela publike, za razliku od prve bitke kod Stamford Bridgea (11. stoljeće, nekakav engleski kralj Harold protiv agresivnih norveških Vikinga), nije se dogodilo puno toga. Premda je vrijeme na trenutak stalo i premda je Zemlja s pristankom svemira usporila revoluciju oko svoje osi, Wayne Bridge i John Terry se nisu rukovali, nisu se ni dotakli, nisu jedan drugom iskopali oči, dobacili sočnu psovku, jedva su se, na jedan gotovo neprimjetan djelić sekunde - pogledali.

"Vratite nam novac!", zavapili su oni koji su od preprodavača kupili ulaznicu po višestruko većoj cijeni, a 90 posto onih koji su utakmicu pratili u svojim domovima stali su djecu podsjećati na domaće zadaće i iznošenje smeća, a kućne ljubimce milovati novinama po stražnjici i trljati im njuške u proizvode njihovih mjehura.

Zemljina os je otpustila kočnicu, a pred televizorima ostali su samo oni koji su tu došli, ne biste vjerovali, gledati utakmicu.

Svima razočaranima preostalo je tek utješno zadovoljstvo da pri svakom dodiru s loptom Waynea Bridgea počaste zvižducima i uvredama, što su i činili u početnih nekoliko minuta. Nakon toga, uz prijekorne poglede svojih ljepših polovica shvatili su da zviždanjem Bridgeu podržavaju Terryja, koji je prevario svoju suprugu i poželio ženu bližnjega svoga.

Zbog mira u kući i kako ostatak vikenda ne bi morali svojim suprugama i djevojkama objašnjavati zašto točno podržavaju preljub i grijeh, do kraja su poluvremena baš svi ostavili dvojicu pijetlova da svoje probleme riješe kako god znaju.

Rezultat? Ah, da! Nakon što deset godina nije postigao niti pogodak na Stamford Bridgeu, Manchester City je odlučio postići četiri i ponovno do kraja otvoriti utrku za krunu.

Sudnji dan

Dok je britansko otočje guralo svoj nos u probleme koji nisu njihovi, jedan je mladi nogometaš proživljavao tešku agoniju. Gotovo točno dvije godine nakon što je na St. Andrewsu stradao Eduardo da Silva, u susretu Stoke Cityja i Arsenala 19-godišnji je Aaron Ramsey pretrpio težak lom noge.

Ulogu Martina Taylora ovaj je put odigrao Ryan Shawcross, mladi kapetan Stoke Cityja (zanimljivo, i Taylor je Eduarda pokosio s činom kapetana) , koji je u istom danu zaradio poziv u englesku reprezentaciju i možda uništio karijeru koja još nije ni zasjala svojim punim sjajem.

Iako u potpunosti suosjećam s Ramseyjem i njegovim suigračima koji su, nakon Diabyja i Eduarda, već treći put morali svjedočiti ovako teškoj ozljedi, moram reći da u prekršaju Shawcrossa nije bilo nikakve namjere.

Zbog težine prekršaja i stravične ozljede u televizijskom prijenosu nije bilo moguće vidjeti usporenu snimku mučnoga događaja, no imao sam prilike vidjeti je iz nekoliko kutova i za mene dvojbe nema – radi se o nesretnom slučaju. O tome najbolje svjedoči i reakcija Shawcrossa, koji je grcajući u suzama izašao s travnjaka, potpuno svjestan agonije kroz koju će Aaron Ramsey proći njegovom krivicom.

Premda posve razumljiva, ljutita reakcija Arsenea Wengera nakon utakmice imala je i trenutak koji mu doista nije trebao. Wenger je, naime, u kamere ispalio da ne vjeruje u slučajnosti i da ovakva tri prekršaja nad igračima Arsenala vjerojatno moraju biti dio kakve šire urote protiv londonskog kluba.

Bez obzira na zloćudnost situacije i težinu ozljede mladoga nogometaša, takve konstrukcije vašeg omiljenog kolumnistu tjeraju na uključenje sarkastičnog načina rada. Spremni? Idemo…

Koliko je god dobar nogometaš, Aaron Ramsey nije nekakav nogometni ekvivalent Johna Connora koji će u post apokaliptičnoj budućnosti voditi svjetski poredak u borbi protiv robota i strojeva, niti je menadžer Stoke Cityja Tony Pulis kiborg koji je do tog saznanja došao tijekom svog posljednjeg posjeta budućnosti. Dodao bih kako iz toga proizlazi da ni Ryan Shawcross nije izvršitelj podmukloga, urotničkog plana da se prekršajem nad Ramseyjem stane na kraj budućem ljudskom pokretu otpora.

Osim toga, svi ionako znaju da će taj ustanak voditi Cesc Fabregas, pa su Pulis i Shawcross, a s njima i robotska budućnost, da oprostite, prdnuli u rosu.

Naramak brzopoteznih

Naslovom opet prkosim pravosudnim tijelima Republike Hrvatske i Robertu Knjazu, ali kako nije reagirao prva dva puta, mislim da se sa sigurnošću može reći da ne čita ovu kolumnu, a ako i čita ne želi započinjati kavgu. Bok Robert, kak' si? Evo ja dobro, hvala na pitanju. Protekli tjedan donio je podosta brzopoteznih događaja, uključujući i bogatu ponudu tjednih nagrada pa krenimo redom...

Igračima Manchester Uniteda ne treba dodjeljivati nagradu, oni su je dodijelili sami sebi osvojivši i obranivši Carling kup u finalnom susretu s Aston Villom. Alex Ferguson se malo igrao bez Waynea Rooneyja, no na kraju je najbolji engleski napadač ipak odlučio utakmicu. Bilo je tu i kontroverzi oko jedanaesterca i mogućeg crvenog kartona Nemanji Vidiću, a kada su Richarda Dunnea nakon utakmice upitali može li riječima opisati koliko je razočaravajući ovaj poraz, on je odgovorio: "Razočaravajuć je", pa ćemo mu vjerovati na riječ.

Portsmouthova agonija, odnosno barem jedan njen dio, završena je konačnim odlaskom u stečaj čime je, ako ništa drugo, očuvano postojanje kluba te stvoreni prvi uvjeti za dolazak novoga vlasnika, koji će po svemu sudeći klub voditi u drugoj engleskoj ligi.

Odlazak u stečaj, međutim, nije spriječio klub da preko ponude Portsmouth FC Financials građanima ponudi financijske savjete i rješenja, koja valjda uključuju i tajnu kako od likvidnog računa načiniti dug od 70 milijuna funti i proglasiti stečaj. Nakon što su to primijetili novinari Mirrora, PFC Financials je misteriozno nestao s interneta i njihove stranice sada vode na službeni web Portsmoutha.

Povrh svega Portsmouthu će, jer mu je sad valjda predobro, biti oduzeto devet od 19 teško stečenih bodova, pa je put u drugu ligu više nego izvjestan. Doduše, nije mi jasno pravilo o oduzimanju bodova klubu koji je ionako na konopcima i na rubu preživljavanja, no Englezi valjda znaju što čine…

Clarke Carlisle, međutim, ne zna što čini. Stoper Burnleyja je u susretu s Portsmouthom načinio niz pogrešaka i možda bi bilo bolje da se uopće nije pojavio na utakmici. Nagradu za tragičara tjedna dobio bi već samom činjenicom da mu se iza leđa provukao Frédéric Piquionne i postigao svoj peti ovosezonski pogodak, no Carlisle se dodatno potrudio i skrivio još dva jedanaesterca. Premda je sažetak dug, vrijedi ga pogledati, ako ne zbog Carlislea onda zbog Davida Jamesa (15. sekunda videa), koji je napadače Burnleyja pokušao zastrašiti vlastitom frizurom. Bad hair day, James?

Nisam zaboravio niti nagradu za pogodak tjedna, a ona ovaj put odlazi hrvatskom konzorciju "Ćorluka, Kranjčar i Modrić", koji su sjajnom suradnjom pokazali što će svijet propustiti u Južnoj Africi.

Brzopotezni dio valja završiti u zabavnom tonu, pa ćemo se preseliti na St. Andrews u Birminghamu i video snimku dvoboja istoimenog domaćina i Wigana. Skrećem pozornost na dva događaja: smiješan nepostojeći jedanaesterac (02:45 min) i neobičnu ozljedu pomoćnog suca, kojemu je korner zastavica rasjekla čelo (04:40 min), nakon čega je mahanje onom drugom, bitnijom zastavicom, morao preuzeti četvrti sudac.

8 plastičnih boca = 1 dres

Prošlog je tjedna u Londonu proizvođač sportske opreme Nike predstavio devet novih dresova za reprezentacije koje će sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Uz nove dresove Brazila, Nizozemske, Južne Koreje, Novog Zelanda, Portugala, SAD-a, Australije, Srbije i Slovenije, kao deseti ugurao se i nezaobilazni novi dres Engleske, o čijoj sam zanimljivoj premijeri već pisao prije nekoliko tjedana.

Zašto sve ovo govorim? Sad ću vam objasniti, polako. Naime, Nike je u proizvodnji ovih dresova koristio novu revolucionarnu tehnologiju kojom je reciklirao plastične boce iz Japana i Tajvana, odnosno njihovim topljenjem dobio sirovinu za proizvodnju dresova od poliestera!

Pretvoreno u brojke, Nike je iskoristio 13 milijuna plastičnih boca, odnosno 254 tone poliesterskog otpada i njegovom reciklažom stvorio nove dresove koji su uz to zapakirani na zaista poseban način. Svaki je dres maštovito zapakiran u jednu plastičnu bocu poput onih u kakve se pune sokovi ili mineralna voda, odnosno onih kakve su reciklirane da bi se od njih načinio dres.

S jedne strane, strašno mi je krivo što među novim dresovima iz jasnih razloga nema i onog hrvatskog, no za očekivati je da će novi hrvatski dres biti proizveden na isti način, kada za to dođe vrijeme. S druge strane teško bih smetnuo s uma kako je upravo moj dres možda načinjen od gajbe piva koju je ispio neki japanski klošar, ako takvi uopće postoje u zemlji u kojoj svi rade od jutra do sutra.

Sudačka nadoknada

Sigurno se sjećate one izrazito ružne crte koja je nalikovala slučajnoj posjekotini nožem nastaloj dok sam nad kolumnom rezao kobasicu, a kojom sam označavao završnicu kolumne. Odlučio sam odsad kolumnu lomiti na sofisticiraniji način, pa će se njen završni dio zvati "Sudačka nadoknada". Ideja je dobra samim time što je moja, a vi ćete priznati da mojoj intuitivnosti i kreativnosti doista nema kraja.

Kako u čitavom ovotjednom "pacijentu" nisam spomenuo drugoligaše, došlo je vrijeme da to učinim u sudačkoj nadoknadi. Čovjek koji je za to zaslužan zove se Peter Enckelman, finskoga je državljanstva i brani (odnosno, trebao bi braniti) boje Preston North Enda. U utakmici s Cardiff Cityjem, koju su inače izgubili s 3:0, Enckelman je promašio jedno ispucavanje, a zatim umjesto povratka na gol crtu odlučio popraviti štetu koju je načinio travnjaku! Dok se on bavio vrtlarstvom, primio je pogodak, a premda je video snimka naprasno prekinuta, vjerujte mi na riječ, lopta je završila u mreži.

Isti je vratar inače zaslužan za jedan od najsmješnijih autogolova u povijesti nogometa, kada je 2002. godine u dresu Aston Ville propustio ubačaj Olofa Mellberga u vlastitu mrežu. Pogodak je donekle kontroverzan, jer Enckelman je tvrdio da nije dotaknuo loptu, a pravila govore da pogodak iz ubačaja rukom ne vrijedi.

Bez obzira na zaista tragikomičan pogodak, primio je sve pohvale jer nije reagirao na provokacije navijača koji je ušao u teren, izrugivao mu se i unosio u lice. Izgrednik je kasnije završio u zatvoru.

Pitate li se pak u čemu je tajna uspjeha Manchester Uniteda i kakvim to treninzima njegovi igrači postižu takvu spremnost, odgovor na to dat će vam ekskluzivna snimka s treninga Crvenih vragova. Tajna je napokon otkrivena…

Oni nešto stariji sigurno se sjećaju nekoć vrlo popularne televizijske serije pod nazivom "Potpuni stranci" u kojoj su dva rođaka Larry i Balki na kraju svake epizode kroz naoko ležeran razgovor gledateljima uputili pouku ili mudrost tjedna. Premda nemam rođaka koji je na nepoznatom grčkom otoku čuvao ovce, to me neće spriječiti da sjednem na kauč i obratim se svojim čitateljima.

Kroz 30 dosad objavljenih Engleskih pacijenata (da, ovo je jubilarni, primam čestitke i donacije u britanskim funtama) i proteklih deset godina portala Sportnet.hr (da, ovoga mjeseca slavimo godišnjicu, primamo čestitke i donacije u svim valutama), kroz desetke i stotine mailova i komentara tekstova shvatio sam koliko moramo biti ponosni na naše čitatelje.

Znate nas kuditi, znate nas hvaliti (ovo drugo daleko češće od prvog), ali to uvijek i gotovo isključivo činite konstruktivno i potkrijepljeno argumentima. I dok se u ostatku hrvatskog internetskog prostora još uvijek vodi Domovinski, a ponegdje i Drugi svjetski rat, pa vijest o Modrićevu pogotku komentatore odvede do sukoba Nijemaca i partizana ili pitanja "gdje si bio devedes'prve", Sportnet.hr sa svojim čitateljima uporno živi u sadašnjosti. Uz obvezan pogled u budućnost.

Ljudi, ponosni smo na vas i kad nas kudite i kad nas hvalite, svi ste zajedno dokaz da Sportnet.hr ima najpametnije čitatelje. Ostanite s nama i sljedećih deset godina, a mi obećavamo da ćemo ostati vjerni našoj viziji. Sretna nam svima deseta godišnjica (i 30. Engleski pacijent)!

Prije nego klonem od umora i ovom doista dugačkom izdanju Engleskog pacijenta postavim status "Objavljeno", sve vas još jednom pozivam da se priključite Engleskom pacijentu na Facebooku, gdje kroz čitavi tjedan možemo zajedno komentirati zbivanja u engleskom nogometu.

Ugodno sam iznenađen odzivom nakon prvoga tjedna, a sada je vrijeme da broj fanova još više povećamo. Pozovite prijatelje, pošaljite prijedlog svima koji vole engleski nogomet, neka Engleski pacijent postane epicentar zbivanja iz otočkog nogometa.

A kad ste već bili toliko dobri da ste došli do kraja, a uz to mi se priključili i na Facebooku, darujem vam i dva nagradna videa u kojima možete vidjeti što nogomet napravi od inače prosječnog engleskog radnog čovjeka po imenu Stevie. Do sljedećeg tjedna, lijep pozdrav!