Volim Premiership

Zar tražim puno ako kažem da bi za zdravlje novinara koji prate englesko prvenstvo bilo znatno pogodnije čitavo pitanje prvaka riješiti već u rujnu, pa se sljedećih osam mjeseci posvetiti špekulacijama o tome tko je kome pustio, tko će kome tek pustiti, a tko će protiv koga odigrati bolje i nadahnutije nego što je igrao protiv nekoga drugoga, protiv koga je trebao igrati jednako dobro kao protiv onoga prvoga. Zbunjeni ste? I ja isto.

Da je na svijetu pravice, manje od dva mjeseca uoči Svjetskog prvenstva trebao bih se prežderavati na račun kluba kojeg pratim, a zatim se plesom masnih kažiprsta po tipkovnici između dva podrigivanja zabavljati nasumičnim izmišljanjem zvijezda koje bi mogle biti sljedeći ______________________ (umetni ime rasnog strijelca, svestranog veznjaka, pouzdanog braniča ili nesavladivog vratara).

Štoviše, dok čekam sljedeće pivo mogao bih riječima jačim od mača pokušavati smijeniti jedinu dvojicu ili trojicu trenera koji su ove sezone uspjeli zadržati svoj posao, no nisam takve sreće. Vikend kojeg smo ostavili iza nas ponovno me bacio u ciljnu ravninu napete utrke za naslov u kojoj Chelsea vodi za dužinu nosa Johna Terryja.

Ma, tko ne bi volio takav rasplet? Jelo, piće, masne prste i smjene trenera ostavljam nekome drugome, ja ću ako treba gladan, žedan i onemoćao ispratiti završnicu prvenstva. Jer, nakon 34 odigrana kola gotovo sam se počeo miriti s činjenicom da bi i odluka o prvaku engleske Premier lige, sedam mjeseci prekasno, mogla biti odlučena. Premda nerado, spremno sam priznao da su izgledi Manchester Uniteda svedeni na minimum i susprežući suze pripremao se za trenutak u kojem bih drhtavim prstima morao natipkati čestitku novom prvaku Chelseaju.

Malo sutra!

Iako do toga trenutka još uvijek može doći, ne ide to tako lako u zemlji fish'n'chipsa i sendviča od škampa. Prije nego sam rekao "PeterSchmeichelOwenHargreaves", Paul Scholes je zabio u 93., a Chelsea se raspao na White Hart Laneu i razinu napetosti u posljednja tri kola ovoga prvenstva povisio za nekoliko oktava. Volim Premier ligu!

Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali ptičja se populacija u okolici moga doma od subote znatno prorijedila. Susjedi me upozoravaju da takav razvoj događaja ima veze s neartikuliranim krikom koji se dogodio u vrijeme ručka i vremenski se poklopio s 93. minutom manchesterskog derbija. Neki od njih zaklinju se da je krik došao iz mojega doma, no zasad uspješno odbijam takve insinuacije.

Dok se igrači Manchester Cityja na grupnoj terapiji pitaju kako su ponovno mogli primiti pogodak u posljednjim sekundama, ja svoj apolonski HD odraz u ogledalu pitam kako sam mogao biti tako u krivu? Moja prognoza da će sukladno ovosezonskim predstavama Craig Bellamy strpati u džep Garyja Nevillea i načiniti puno štete Unitedovoj momčadi pokazala se posve promašenom. Štoviše, Neville je odigrao jednu od boljih utakmica u karijeri i posve demantirao moje crne prognoze.

S obzirom na razvoj događaja tijekom sezone i sudbinu svih igrača koje sam kroz proteklih osam mjeseci kudio, pljuvao i ismijavao, naravno da je morao doći dan kada će i Unitedov kapetan natjerati Engleskog pacijenta da umjesto oštroga jezika posegne za pohvalom.

Doduše, još i danas pokušavam shvatiti kako se dogodilo to što se dogodilo. S jedne strane imate igrača u crvenoj majici koji pri svakom trku maše kao da tjera najezdu pčela, a s druge čovjeka u svijetlo plavom dresu koji ne trči po podlozi već nogama vrti planet. Nogomet je zaista nepredvidiva igra…

Toliko nepredvidiva da je Tottenham u posljednjih 39 ligaških utakmica samo jednom slavio pobjedu nad Chelseajem, a onda u subotu istrčao na travnjak White Hart Lanea, statistici isplazio jezik i rastavio vodeću momčad lige. Konačnih 2:1 zaista ne oslikava situaciju na travnjaku, gdje su Spursi mogli postići šest ili sedam pogodaka i posve poniziti neprepoznatljivog lidera prvenstva.

Pobjedi Tottenhama svjedočio je i engleski izbornik Fabio Capello, koji je utakmicu napustio nesretan što nije izbornik Velike Britanije, jer u tom slučaju u Velšaninu Garethu Baleu imao bi riješeno pitanje lijevoga krila. Briljantnu je utakmicu odigrao i Luka Modrić i postavlja se pitanje kako je ova momčad mogla izgubiti polufinale FA kupa od Portsmoutha?

Uvlači li se nervoza u redove Chelseaja ili se radi tek o lošem danu, znat ćemo tek sljedećeg vikenda, no na White Hart Laneu djelovali su kao razbijena vojska. Iznimno nervozan bio je John Terry, koji je na kraju i pocrvenio, što nakon zbivanja proteklog tjedna vjerojatno vraća svemir u ravnotežu.

Naime, Terry je u susretu s Aston Villom zbog prekršaja nad Jamesom Milnerom trebao završiti u zatvoru, no ono što proteklog tjedna nije vidio sudac Howard Webb, ovaj je put vidio Phil Dowd. U samo par minuta Dowd je Chelseajevom kapetanu dodijelio dva žuta kartona, ponovivši tako situaciju s Goodison Parka gdje je ranije ove sezone isti sudac istome igraču pokazao crveni karton.

Kad smo već kod crvene boje i Chelseaja, valja spomenuti da su u javnost iscurile fotografije novog Chelseajevog domaćeg dresa, koji osim uobičajene i tradicionalne plave boje iz nekog razloga na ovratniku ima i crveni rub. Navijačima Chelseaja ostavljam pokušaje shvaćanja takvog poteza, a kao dokaz prilažem i sliku.

Uzbudljivu subotu zamijenila je jednako uzbudljiva nedjelja, u kojoj je Arsenal usprkos porazu od Tottenhama sredinom tjedna trebao samo potvrditi svoj jubilarni dvjesto i pedeseti povratak u utrku za naslov. Topnici su poveli s 2:0, pa potom razmislili i odbili sudjelovati u napetoj završnici.

U nevjerojatnih deset minuta Wigan je postigao čak tri gola i natjerao Arsenea Wengera da se po prvi put pred kamerama nakon utakmice pojavi bez kravate. Nije mu lako, mora se priznati. Da je Arsenal osvojio bodove protiv Tottenhama i Wigana dijelio bi vrh ljestvice s Chelseajem, a sada je definitivno izvan utrke za titulu.

Moram spomenuti i to da je Wigan uistinu nevjerojatna momčad. Kad pobjeđuju, biraju samo najbolje, pa su tako u istoj sezoni kod kuće svladali Chelsea i Arsenal, te dobili Aston Villu u gostima. Međutim, kad gube, onda gube sa stilom. Na White Hart Laneu pali su s nezabilježenih 9:1, a Manchester United dvaput ih je razbio s 5:0.

Kad sam sve to lijepo rezimirao, red je da u pomoć ponovno pozovem grafički prikaz završnice prvenstva, odnosno preostalih utakmica za dvije vodeće momčadi Premiershipa, a zbog matematičke vjerojatnosti i moje lijenosti da ga izbacim ovdje se nalazi i Arsenal. Domaće utakmice su, kao i zadnji put, prikazane velikim slovima.

Kao što je napeta utrka za naslov, gusto je bilo i u natjecanju za pogodak tjedna, posebno zato što je dio prošloga kola odigran nakon objave prošlotjedne kolumne. Stoga sam odlučio istaknuti čak tri pogotka, a onaj Dannyja Rosea iz prethodnog kola uvukao se u ovotjedno izdanje Pacijenta.

Pogodak tjedna u kategoriji proteklog vikenda pripada Stevenu Nzonziju iz Blackburna koji je s tridesetak metara rasparao mrežu Evertona, no čak niti to, a niti vrlo lijep pogodak Jasona Robertsa nisu bili dovoljni da Roversi iz te utakmice izvuku barem bod.

U kategoriji važnosti pak nije bilo dvojbe, pogodak tjedna pripada Unitedovom veteranu Paulu Scholesu, koji je već otpisanom branitelju naslova udahnuo novi život i po treći put ovesezone ušutkao "glasnog susjeda".

Kako (ne) prihvatiti poraz

Navijači Manchester Cityja i Arsenala proteklih su dana pretrpjeli puno duševnih boli jer niti jedan poraz ne boli kao onaj protiv ljutih gradskih rivala. Dvije skupine navijača, međutim, na različite su se načine odlučile nositi s tom boli, a ja osobno preferiram izbor navijača Topnika.

Naime, nakon što je Tottenham slavio u gradskom derbiju s 2:1, marketing kluba bio je toliko oduševljen pobjedom da je odmah krenuo na njoj i zaraditi. Odmah se na stranicama službene web trgovine kluba pojavio se DVD pod nazivom "Nezaboravna noć" sa snimkom utakmice protiv Arsenala kojeg i dalje možete kupiti za 9,99 funti.

Navijači Arsenala odlučili su se našaliti s osim potezom svojih londonskih rivala, pa su u svrhu isticanja superiornosti svoga kluba izmislili reklamu za DVD kolekciju od čak 85 diskova sa snimkama svih pobjeda Arsenala nad Spursima u proteklih devet godina.

Pod nazivom "Wow! We Beat Spurs" (Wow! Pobijedili smo Spurse!), kolekcija prema duhovitoj reklami dolazi s pripadajućim viličarom kako biste glomaznu kolekciju Arsenalovih pobjeda nad Tottenhamom mogli uopće i podići.

S druge strane, navijači Manchester Cityja smislili su daleko nepopularniji način nošenja s patnjom, pa su odlučili prebiti starijeg brata Unitedova napadača Mamea Birama Dioufa. Nakon utakmice koju je United dobio šokantnim pogotkom Scholesa 20 sekundi prije kraja, 28-godišnji je Abdul Diouf noseći pogrešni dres zalutao među navijače Cityja, koji su ga uz povike "München" napali.

Srećom, Abdul je "popio" tek nekoliko udaraca i potom je bačen u grm, pa se uspio izvući tek s lakšim ozljedama, a navijači Cityja dokazali su da ni Englezi ne oskudijevaju budalama.

Sudačka nadoknada

Pogled na skupinu muškaraca koji se grle i razmjenjuju poljupce i nježnosti vjerojatno bi privukao pozornost bilo gdje drugdje osim na nogometnom travnjaku. Nogometaši su nas navikli da ono što je gay je u stvari okay jer nije gay ako ste nogometaš. Međutim, premda smo navikli na zagrljaje, pa čak i na tapšanje stražnjice u obliku potpore, slavlje Garyja Nevillea i Paula Scholesa nakon pogotka koji je odlučio derbi ipak iznenađuje. Da je znao što ga čeka, uvjeren sam da bi Scholes odlučujuću loptu poslao pored gola, dovraga i prvenstvo.

Znate kako je to s mladim igračima, pohvalite ih, a oni se odmah umisle i vjeruju da su velike zvijezde kojima treba udovoljavati. Kako se to ne bi dogodilo Dannyju Roseu, nakon pohvale u obliku pogotka tjedna slijedi i podsjetnik na maestralni autogol koji je postigao dok je bio na posudbi u Watfordu. Tako je tanka linija između ponora i slave, Danny, zapamti tko ti je to prvi rekao.

Neka digne ruku onaj kome na živce ide vječno skakutanje Krune Jurčića pored aut linije i neka digne drugu ruku onaj kojeg taj micromanagement ne podsjeća na već poznatu zvijezdu YouTubea "Ajmo, ajmo, ajmo, Dragane… opaaa!". Sad kad su vam obje ruke u zraku, da vas čujem: "United!" Dobro, dobro, šalim se. Da i u Škotskoj ima Krunoslava Jurčića, koji se u ovom slučaju zovu Neil Lennon, treniraju Celtic i čak šutiraju umjesto igrača, pokazuje i ovaj video.

Uvijek je lijepo kada kolumnu završim pjesmom, pa vas pozivam da na kraju ove duge, Sir Alexove sudačke nadoknade, svi zajedno zapjevamo vjerojatno najgoru navijačku pjesmu ikad skladanu. Kad to kaže netko iz Hrvatske onda stvarno ima težinu jer svi znamo da očajnim navijačkim pjesmama, čast izuzecima, nikad nismo oskudijevali. Pjesmu o Arsenalu izvode The Away Boyz, a ovako lošu skladbu vjerojatno ne bi iznjedrila niti suradnja Đuke Čaića s Neki to vole vruće. I ne, ne govorim to zato što je riječ o Arsenalu.

Štovano čitateljstvo, ponovno vas pozdravljam do sljedećeg tjedna, a dotad mi se pridružite na Facebook stranici Engleskog pacijenta. I ovoga tjedna ima nas više nego prošlog, a sve je više i komentara i vašeg sudjelovanja u diskusiji. Polako ali sigurno Engleski pacijent postaje istinsko okupljalište ljubitelja Premier lige iz cijele regije. Čitamo se ponovno za sedam dana, tko zna što će se dotad dogoditi!

Idemo još jednom: "Arsenal today... oh ooh oh!"