Posljednji pozdrav

Tamni oblaci nadvili su se nad Hullom, Burnleyjem i Portsmouthom, gradovima koji od sljedeće sezone neće gledati prvoligaški nogomet. Velik je to udarac klupskim ambicijama i njihovim blagajnama, igračkom kadru, ali i šaka u oko Engleskom pacijentu koji je često svoju inspiraciju crpio upravo iz Tigrova, Ljubičastih i Mornara.

Vidim, počeo sam o sebi pisati u trećem licu, što je prvi znak gubitka sposobnosti racionalnog zaključivanja i evidentan dokaz da sljedeća sezona sa sobom nosi zastrašujuće nepoznanice. S nemalom zabrinutošću pitam se mogu li Newcastle, West Bromwich Albion i treća, još uvijek nepoznata prinova u Premier ligi dostojno zamijeniti zabavu kakvom su nam tjedne ispunjavali Hull City, Burnley i svima nam dragi Portsmouth?

Može li Newcastle sljedeće sezone ponoviti obrambenu nesposobnost Hull Cityja i igru protiv svih nogometnih udžbenika, može li West Bromwich Albion poput Burnleyja biti 99,9-postotni zicer na gostovanjima i može li treći novi premierligaš kupiti Frederica Piquionnea, vratiti ga u Premier ligu, promijeniti nekoliko trenera, bankrotirati, činiti tiskarske pogreške na dresovima i na kraju otići u stečaj te se plasirati u finale FA kupa?

Znam da tražim puno, no netko mora preuzeti odgovornost, ne mogu ja sve sam. Netko mora preuzeti ulogu Tigrova, čiji nadimak zaista ne služi na čast jednoj tako veličanstvenoj životinji. Štoviše, da tigrovi imaju životinjski sindikat i pravobranitelja, vjerojatno bi na adresu Tigrova u kopačkama poslali prosvjednu notu, a potom zatražili i službeni prekid dovođenja njihove vrste u bilo kakvu vezu s tim sportskim kolektivom.

Premda nas je gotovo dvije godine zabavljao pomalo ekscentričnim handsfree menadžerom Philom Brownom, neobičnim izvođenjem slobodnih udaraca, te zaradio pozitivne bodove dovođenjem Jimmyja Bullarda, malo je onih koji mogu reći da Hull City nije zaslužio put u drugu ligu.

Ako je ikome bio potreban dokaz zašto je to tako, predlažem da pogledaju samo odlučujuće, ključne utakmice tobožnjih Tigrova i odgovor će se nametnuti sam od sebe. Domaći poraz od Burnleyja od čak 4:1 bio je samo uvod u potpuno rasulo u susretu sa Sunderlandom. U utakmici koju su morali dobiti ispoljili su neviđenu neorganiziranost i dekoncentriranost i na kraju zasluženo izgubili od momčadi kojoj tri boda u ovom dijelu prvenstva znače koliko i meni Hrvatska nogometna liga.

Ne samo da su primili pogodak već u prvim minutama utakmice i promašili jedanaesterac koji bi ih uoči posljednja dva kola održao barem na aparatima, već su zbog glupe i nepromišljene reakcije Jozyja Altidorea, koji je glavom u glavu udario Alana Huttona, dobar dio utakmice igrali i s desetoricom igrača.

Posvemašnja zbunjenost u obrani već je kroničan problem Hulla, no kada počinjete izmišljati i vlastita nogometna pravila, vrijeme je za otriježnjenje u drugoj ligi. Vrhunac priče, naime, bio je potez Bernarda Mendyja, koji je slobodan udarac izveo tako što je loptu dodao sam sebi i potom se na sveopće čuđenje punoga stadiona sjurio prema golu Sunderlanda.

Ma ne, zabunio sam se, znate li što će tek biti vrhunac? Povratak Phila Browna na mjesto menadžera, koji je vrlo moguć i vjerojatan jer se smijenjeni Brown još uvijek nalazi na platnoj listi kluba i u situaciji u kojoj se klub nalazi (35 milijuna funti duga, moguć čak i stečaj) mogao bi biti najjeftinije rješenje. Menadžerski konzultant Iain "Spasitelj" Dowie mogao bi tako otperjati iz kluba prije nego je uopće dobio menadžersku licencu.

Bilo je lijepo smijati se s vama, prijatelji iz Hulla, znajte da ćete nam nedostajati. Uvjeren sam da to govorim u ime svih ljubitelja Premier lige osim možda Filipa Brkića, koji će stisnutom šakom proslaviti vašu relegaciju, jer s vama u drugu ligu plovi i dvojba oko izgovora imena kluba.

Problema s izgovorom imena, barem što se tiče hrvatskih komentatora, nije bilo u slučaju Burnleyja no momčad "boje vina" po mnogočemu dijeli sudbinu olinjalih tigrova s Kingston Commsa. Dok je Hull City u cijeloj sezoni s gostovanja donio samo pet bodova, Burnleyju je uspjelo biti još "boljim". U 36 prvenstvenih kola uspjeli su uzeti samo četiri i teško se sjetiti je li ijedna momčad na gostovanjima bila takav nevjerojatan zicer.

Sve do 34. kola taj je score izgledao daleko gore jer do gostovanja u Hullu rubrika gostujućih bodova brojila je samo jedan jedini bod, a tada su svladali svog izravnog rivala u borbi za opstanak, praktički "zeznuli" i sebe i protivnika, nakon čega je Gianfrancu Zoli ostalo tek da pošalje cvijeće i bombonijeru te u popratnu poruku napiše: "Bez vaše pomoći ne bi išlo, od srca vam hvala".

Portsmouth.

Neka im je vječna slava i hvala. Moja malenkost nikada se neće u dovoljnoj mjeri moći odužiti klubu, njegovim djelatnicima i igračima koji su ovu kolumnu pomogli održati na životu i onda kada bi me napustili svi izvori inspiracije. Dragi moji Mornari, nedostajat će nam aroma engleskog mediterana, vratite nam se što prije da nastavimo gdje smo stali.

Hvala Alexandeu Gaydamaku koji je klub uvalio u dug od preko stotinu milijuna funti, a potom ga prodao i nestao bez traga prije nego je novi vlasnik shvatio što je kupio. Hvala Sulaimanu Al Fahimu što je kupio mačka u vreći, 40 dana sjedio u loži u pretijesnom klupskom dresu ne radeći ništa, a zatim bez srama prodao 90 posto dionica Aliju Al Faraju kojemu, zanimljivo, Gaydamak nije želio prodati klub.

Hvala i Al Faraju koji je također "kupio ciglu" i u veljači 2010. godine izgubio vlasništvo nad klubom zbog stavke u ugovoru o zajmu. Propustivši vratiti zajam od dvadesetak milijuna funti treći je vlasnik nerado uručio klub četvrtome, Balramu Chainraiju, kojemu klub nije ni trebao niti ga je želio, što je uvijek sjajan temelj budućnosti vrhunskog i prosperitetnog nogometnog kluba.

Pitanje je koliko bismo vlasnika čudnih imena još upoznali da se u čitavu priču nije napokon umiješao sud, poslao klub u stečaj, ustoličio stečajnog upravitelja Andrewa Andronikoua i počeo rezati troškove te najavio da će sljedeću sezonu započeti s potpuno novom momčadi i riješiti se ugovornih okova čak dvadesetorice igrača.

Hvala vam, Mornari, što ste osim četiri vlasnika promijenili i četiri trenera, što ste bili jedini premierligaš koji igračima ne isplaćuje plaće i nalazi se u financijskom kolapsu, ali u isto vrijeme na web stranicama nudi financijske savjete građanima. Hvala vam što ste na posudbu doveli Frédérica Piquionnea i, na kraju, hvala vam što ste mi odbili prodati njegov dres.

Zastanimo na trenutak i paragrafom šutnje odajmo počast palim junacima.

(paragraf šutnje)

Slava im.

Diskriminirani Drogba i stara garda

Nemilosrdan tempo premierligaške svakodnevice ne ostavlja nam previše vremena za tugu, valja se posvetiti zbivanjima na vrhu ljestvice i utrci za naslov prvaka koja će, po svemu sudeći, biti odlučena u posljednjim minutama posljednjeg kola. Chelsea i Manchester United su, s više ili manje uvjerljivim pobjedama, uspješno apsolvirali još jedno kolo i u posljednjih 180 minuta ulaze odvojeni samo jednim bodom.

U utakmici na Stamford Bridgeu koju je službeni spiker na stadionu najavio riječima: "Nismo očekivali da će Tottenham učiniti bilo što na Old Traffordu, Spursi vas uvijek razočaraju", Chelsea je čak treći put ove sezone postigao sedam pogodaka. Nakon Sunderlanda (22. kolo, 7:2) i Aston Ville (32. kolo, 7:1), sa 7:0 stradao je i Stoke City, momčad koja je tobože trebala iznenaditi Plave i pružiti priliku Manchester Unitedu da preuzme vodstvo.

Umjesto toga London su napustili sretni što je konačan broj pogodaka ipak ostao jednoznamenkast, a sve priče kako će ubačaji Roryja Delapa dobro namučiti obranu bez Johna Terryja bile su uistinu bespredmetne. Koliko je impresivan podatak o čak 21 pogotku u samo tri utakmice najbolje će oslikati usporedba s učinkom Wolverhamptona koji je, primjera radi, u 36 dosad odigranih kola postigao tek 29 pogodaka, a ništa bolji nije ni Portsmouth s 31 ili Hull City sa samo 32 postignuta gola.

Možda još impresivnije od svega toga zvuči podatak da nogometaši Chelseaja Didieru Drogbi nisu dopustili da se upiše među strijelce. Siroti reprezentativac Obale Bjelokosti usprkos sedam golova nije uspio doći na red, a Chelseaju je prešlo u naviku da najviše pogodaka postiže onda kada Drogba ne postigne nijedan. Tema za razmišljanje Alexu Fergusonu koji osim Waynea Rooneyja sve svoje nade polaže na letargičnog Bugarina Dimitra Berbatova i golobradog Federica Machedu, ali usprkos tome govori kako ima dobar temelj momčadi i neće puno kupovati niti ovoga ljeta.

U nedostatku pogodaka gore spomenutog bugarskog reprezentativca Crveni vragovi su se ponovno morali osloniti na staru gardu. Osim majstorije Nanija koja zaslužuje pljesak, preostala dva pogotka Uniteda u pobjedi nad Spursima postigao je legendarni Ryan Giggs, i to s bijele točke.

Ništa čudno, reći ćete, Giggs je rutinirani izvođač jedanaesteraca. Možda i jest, no podatak koji slijedi će vas zasigurno zapanjiti. Čovjek koji je osvojio čak 11 premierligaških naslova, rekorder po broju nastupa u crvenom dresu i igrač čija seniorska karijera ove godine obilježava dvadesetu obljetnicu, u subotu, 24. travnja 2010. godine postigao je svoja prva dva ligaška pogotka s bijele točke!

Slobodno konzultirajte povijesne i statističke knjige, u njima nećete pronaći prvenstveni pogodak Giggsa iz kaznenog udarca. Kroz čitavu njegovu karijeru u Manchester Unitedu jedanaesterce su izvodili igrači poput Stevea Brucea, Erica Cantone, Davida Beckhama, Waynea Rooneyja, Cristiana Ronalda i nikad, baš nikad, u 586 ligaških utakmica lopta po dosuđenom jedanaestercu nije došla u ruke Ryana Giggsa.

Da ne kažete da sam se potpuno posvetio samo dnu i vrhu ljestvice, red je da spomenem i iznimno napetu utrku za četvrto mjesto, u koju se ovoga tjedna donekle uspio vratiti čak i odavno otpisani Liverpool. Blijedi Tottenham nije mogao do hat-tricka protiv velike četvorke, a bodove je ispustio i Manchester City koji je s Arsenalom osim bodova podijelio i jednu od najdosadnijih utakmica sezone. Žao mi je što se sezona bliži kraju jer me iskreno zanima bi li Roberto Mancini plavo-bijeli šal nosio i usred srpnja.

Prilično vatreno i kontroverzno bilo je i u gradskom derbiju u Birminghamu, gdje su snage odmjerili Aston Villa i Birmingham, a zajedno s njima i stari rivali iz škotske Premier lige Martin O'Neill i Alex McLeish. Pobjedu je odnio domaćin vrlo dvojbenim i upitnim jedanaestercem i popeo se na peto mjesto, pa sada klubove od četvrtog do sedmog mjesta dijele samo dva boda, a neki od njih imaju i utakmicu manje.

Kako je već i običaj, moram proglasiti i pogodak kola, a to je bez svake sumnje i uz dužno poštovanje ostalim lijepim pogocima onaj Scotta Parkera iz susreta West Hama i Wigana. Osim što je lijep za oko, Čekićarima je donio pobjedu od 3:2 i bodove kojima su osigurali prvoligaški status, a svojim navijačima omogućili da i sljedeće sezone "pušu balone u zrak".

Traži se vratar (SSS)

Slučajnost je htjela da u istome kolu proteklog vikenda stradaju čak trojica odličnih premierligaških vratara, od kojih je za dvojicu sezona završena, a za jednoga od njih upitan je i nastup na Svjetskom prvenstvu. Još nevjerojatnije zvuči da su sva trojica vratara stradali u Londonu, pa gradonačelniku britanske prijestolnice predlažem da čuvarima mreže na ulasku u grad poželi posebnu dobrodošlicu. Na znaku od truloga drveta prostrijeljenog metkom iz Colta 45, na kojemu sjedi lešinar i nestrpljivo čupka svoje perje, neka stoji natpis: "Vratari ulaze na vlastitu odgovornost".

Sve je počelo u subotu na Upton Parku u susretu West Hama i Wigana, kada je u situaciji jedan na jedan Carlton Cole slučajno kopačkom u lice udario Wiganova vratara Chrisa Kirklanda i ostavio ga da leži u krvi. Kirkland je uz prvu pomoć izdržao do poluvremena, a onda je tijekom odmora zaradio pet šavova na usnici i četiri na licu. Kako je to sve izgledalo početkom drugoga dijela, jasno se vidi na priloženoj slici.

Par sati kasnije na Emiratesu slična slika, ali još ozbiljniji ishod. U ogledu Arsenala i Manchester Cityja, nakon jedne samo sebi svojstvene intervencije, u padu se ozlijedio vratar Cityja Shay Given. Odmah je bilo jasno da se radi o ozbiljnoj ozljedi, a nakon gotovo deset minuta pružanja pomoći i davanja kisika irski je vratar na nosilima i imobiliziranog ramena u velikim bolovima napustio Emirates.

Liječnički nalazi pokazali su iščašenje ramena i završetak sezone za Givena, a jedina pozitivna stvar je da se njegova reprezentacija nije plasirala na Svjetsko prvenstvo, pa je barem pošteđen dodatnog razočaranja.

Takvu poštedu ipak nije doživio vratar Stoke Cityja Thomas Sorensen, koji je u nedjelju na Stamford Bridgeu također završio svoju sezonu i pod veliki znak upitnika doveo nastup na Svjetskom prvenstvu. Kod drugog pogotka Chelseaja nesretnom Sorensenu ruka je zapela za kopačku Salomona Kaloua, kojom prilikom je došlo do iščašenja lakta.

Sreća u nesreći je da je preostalih pet pogodaka Chelseaja prepustio pričuvnom vrataru Asmiru Begoviću, koji se napuštanjem Portsmoutha nadao da su takvi dani odavno ostali iza njega.

Kad smo već kod pričuvnih vratara, spomenut ću i to da je Givena na vratima Manchester Cityja zamijenio stanoviti Gunnar Nielsen, vratar s putovnicom Farskih Otoka (!) koji vjerojatno nije ni sanjao da će jednog dana zaigrati protiv Arsenala. Drugi se vratar Cityja Joe Hart, naime, nalazi na posudbi u Birminghamu, a treći vratar Stuart Taylor je ozlijeđen.

Kako su u ugovor o posudbi Harta zaboravili staviti klauzulu da ga mogu vratiti u ovakvim slučajevima, upali su u pravu vratarsku krizu, koju su razriješili paničnom molbom Premier ligi da im dopusti izvanrednu posudbu vratara izvan prijelaznog roka. Uz blagoslov čelnika lige, ali i žestoke prosvjede navijača ostalih klubova koji smatraju da se radi o potezu protivnom pravilima, Cityju je ipak dozvoljena posudba te bi se tijekom današnjeg dana treninzima trebao priključiti Sunderlandov Marton Fulop.

Šteta, bilo bi zanimljivo gledati Cityjev lov na Ligu prvaka dok na vratima stoji prvi predstavnik Farskih Otoka u povijesti Premier lige.

Njegovo božanstvo Roo-Knee

Otkad je svijeta ljudi su u zamagljenim prozorima, odrazima u vodi i oblacima na nebu viđali ono što su htjeli vidjeti, a neki od njih bili su tako dobri da su uspjeli uvjeriti milijune kako je ono što su vidjeli zaista tamo pa se danas čitave regije financiraju prodajom prigodnih suvenira.

Nisam siguran hoće li i Rich Rigby iz Green Lanea uspjeti skupiti kritičnu masu sljedbenika i pokrenuti profitabilan obiteljski biznis, no mora se priznati da mu je premisa uistinu originalna.

Rich je, naime, pao s motocikla i ozlijedio koljeno, a ono je zbog metalnih pločica koje su mu u koljeno ugrađene još 2001. godine poprimilo zanimljiv oblik. Pokazujući ozljedu prijateljima u pubu, zajednički su došli do zaključka da oteklina na koljenu nevjerojatno nalikuje Wayneu Rooneyju.

Kao navijač Manchester Uniteda bio je oduševljen, pa je odmah potom fotografirao ozlijeđeno koljeno kako bi dokaz ostao zauvijek sačuvan, a engleski novinari već su mu nadjenuli i marketinški isplativo ime – Roo-Knee. "Sve crte lica su tu, možete vidjeti i male uši, nos, pa čak i bradu koju nosi i pravi Rooney, rekao je Rigby i dodao kako se nada da je ovo znak da će Manchester United osvojiti naslov prvaka.

Skeptik i cinik kakav po prirodi jesam, ja bih pak dodao kako je čitava priča znak da je osim koljena junak naše priče ozlijedio još ponešto. Doktore, uputnicu za CT, molim.

Sudačka nadoknada

Menadžer četvrtoligaša Burton Albiona Paolo Peschisolido, inače bivši igrač Fulhama, Stoke Cityja, Birminghama, West Bromwich Albiona, Sheffield Uniteda, Derby Countyja i još popriličnog broja klubova, mislio je da nakon utakmice daje intervju BBC-ju, ali nije znao da će umjesto toga završiti na ranom tuširanju. Usred rečenice nepažljivi netko uključio je prskalice za polijevanje stadiona i iznenadio Paola i televizijsku ekipu.

Ako ima ičeg dobroga u činjenici da se nismo plasirali na Svjetsko prvenstvo, onda je to sprečavanje kojekakvih posrnulih zvijezda ili posve nepoznatih bandova da na račun navijačkog ludila dođu do svojih pet minuta slave skladanjem odvratnih pjesama, koje manjkaju osnovnom glazbenom naobrazbom ili bilo kakvim naznakama melodije.

Englezi pak nisu te sreće, pa broj specijaliziranih pjesama kojima je zadatak bodrenje nacionalne momčadi, a u stvari služe jedino živciranju navijača, raste eksponencijalno. Toga se zadatka dohvatio i legendarni predstavnik britkog britanskog humora, čuveni Rik Mayall kojega poznajemo iz serije "Državnik novog kova". Radi li se o pjesmi ili dramskoj izvedbi, procijenite sami, a ja sam donio dva zaključka:

1) Očajno je.

2) Rik Mayall je ostario.

Kako u Engleskom pacijentu često imam naviku prezentirati nove dresove premierligaških klubova, red je došao i na Manchester United, čiji je dres za sezonu 2010/2011 "iscurio" u javnost i prije planirane prezentacije. Kao dokaz da se ne radi o lažnom dresu trebala bi poslužiti snimka sa samog Old Trafforda, navodno snimljena na službenoj prezentaciji za klub i veleprodaju.

Jedno je sigurno, gore od dresova koje je Manchester United nosio ove sezone jednostavno nije moglo. Novi crveni dres s imenom novog sponzora solidno izgleda i "može proći", premda nisam posebni ljubitelj dresova s kragnom, a pravu ocjenu moći ću dati tek kad ga vidim uživo.

Gostujući dres, međutim, predstavlja novi promašaj Nikea čiji su dizajneri već nekoliko puta ranije pokazali da se ne libe dizajnirati čak i pod utjecajem halucinogenih gljiva. Što točno u 21. stoljeću predstavljaju munje na rukavima, teško je procijeniti, no klub koji će sljedeće godine osvojiti i petu uzastopnu titulu zaslužuje bolje.

Ne sumnjam da ću posljednjom rečenicom izazvati reakciju svojih redovitih kritičara, ali bilo je jače od mene! Uoči vikenda u kojem ćemo vidjeti žele li igrači Liverpoola više poraz od Chelseaja ili uručenje rekordnog 19. naslova Manchester Unitedu, srdačno vas pozdravljam, ma gdje bili i s kojeg god gadgeta čitali ovu kolumnu. Pozivam vas i ovaj put da se priključite stalno rastućem broju članova Facebook stranice Engleskog pacijenta i može vas sram biti što to već niste učinili. Pozdrav do sljedećeg tjedna!