Suarez i Henry - koja je razlika?

Eto kako nogomet u svoje rasprave može uvući i etičare i filozofe. Kao što može i fizičare i liječnike i ekonomiste i arhitekte i modne dizajnere. To je, valjda, dio ljepote nogometa.

Thierry Henry rukom je igrao kako bi zaustavio loptu i omogućio Gallasu da postigne pogodak koji je Francusku odveo na Svjetsko prvenstvo. Na tom istom SP-u, Urugvaj je prošao u polufinale nakon što je Luis Suarez na crti zaustavio rukom loptu u sudačkoj nadoknadi drugog produžetka, nakon čega je Gyan promašio "pripadajući" jedanaesterac. U izvođenju penala, Južnoamerikanci su bili uspješniji.

Postoji li razlika između ta dva poteza?

Netko će reći da je razlika evidentna - Henryjevo igranje rukom sudac nije vidio, a Suarezovo jest, te je po pravilima nogometne igre dosudio jedanaesterac za Ganu i Suarezu udijelio crveni karton.

Činjenica je da se zbog toga ne može govoriti da su Ganci pokradeni ili da im je učinjena sportska nepravda. Za razliku od milijuna drugih slučajeva u nogometu, uključujući dva velika primjera iz osmine finala (Meksiko i Engleska), u ovom slučaju suci nisu oštetili Ganu, dapače, odsvirali su sve točno prema pravilima.

U protivnom, možemo govoriti da je svaki prekršaj velika sportska nepravda. Jer je protivan pravilima. Da je svako igranje rukom nepravda. Da je svaki skrivljeni jedanaesterac nepravda. Što tek reći, recimo, na Kewellovo igranje rukom upravo protiv Gane, u istoj situaciji - ali na početku utakmice, ne na njenom izmaku? Kako to da onda NITKO nije govorio o sportskoj nepravdi? Samo zato jer je Gyan tada zabio?

Možemo li razgovarati o tome da Fifina pravila nisu dovoljno dobra? Naravno, ali nije ih pisao Suarez. Treba li u ovakvim situacijama direktno priznati pogodak? Postoje situacije u drugim sportovima kada se golovi dodjeljuju zbog nekih prekršaja čak i ako lopta nije prešla crtu (ili igrač nije došao u end-zonu), pa se može raspravljati o tomu treba li isto učiniti u nogometu. Ne može se reći da to ne bi imalo smisla, jer, realno, niti jedanaesterac ponekad nije dovoljna nagrada ako vam protivnik na ovakav način oduzme pogodak. Posebno ne ako ga promašite ili je 120. minuta utakmice.

No, ako ćemo o tome raspravljati, onda se moraju potegnuti i teme - bi li mogli postojati slučajevi kada bi se i za neki prekršaj u sjajnoj situaciji za pogodak trebao dodjeljivati direktan pogodak? Jer, da je Gyan, primjera radi, u 120. minuti prošao Musleru, a ovaj ga srušio u očiglednoj situaciji za gol - bi li i to bila sportska nepravda? To su jednaki prekršaji, i zato ne treba pretjerivati u žestokim ocjenama ispadanja Gane, koliko god emocija izazvala tužna lica ganskih nogometaša na kraju utakmice. Ipak su oni ti koji nisu iskoristili jedanaesterac (a potom i jedanaesterce). O sportskoj nepravdi mogu govoriti Meksikanci, Englezi, Irci.

Varanje i nogometna etika

No, ako smo zbog dobre sudačke odluke isključili "sportsku nepravdu", ostaje pitanje - u čemu je razlika između Henryja i Suareza, ako uopće postoji? Jer, fundamentalno, o korektnosti njihovog poteza ne možemo suditi na temelju toga je li ih sudac kaznio ili nije.

Ovo je već više u sivoj zoni.

No, razlika u namjeri je, ipak, očigledna. I to je najveća razlika između tih poteza.

Hernyjeva namjera bila je prevariti suce kako bi se postigao pogodak. Suarezova namjera bila je spriječiti očiti pogodak (i 100-postotno ispadanje Urugvaja) te dati svojoj momčadi 10-15-20 posto šanse da Muslera obrani jedanaesterac ili ga Gyan promaši.

Suarez je svjesno prekršio postojeća pravila, kao što ih igrači čine svakih nekoliko minuta, kako bi svojoj momčadi dali bolju šansu za pobjedu. Nekada je to "profesionalni" prekršaj na centru kada protivnik kreće u kontru. Nekada je to pet prekršaja zaredom na Messiju kako bi se zaustavilo njegove prodore. A nekada je to igranje rukom na svojoj gol-crti.

Henry je svjesno (iako donekle i instinktivno) igrao rukom skrivajući to od suca.

Ako kažemo da je kršenje pravila ujedno i varanje, onda je svaki prekršaj - varanje. U protivnom, ono što je razlika između Henryja i Suareza jest njihova namjera. Henryjeva je bila varati, Suarezova - dati šansu svojoj momčadi.

Je li Henry baš najveća varalica u povijesti nogometa i je li njegov potez najstrašniji? Nije. Ali se dogodio u izuzetno važnom trenutku, na štetu jednog naroda koji ima puno simpatizera, a u korist naroda kojeg malo tko voli. I zato je bio "razapet" na svim stranama.

Etičnost je postala problem u nogometu. Iznuđivanje jedanaesteraca je samo jedan očigledan primjer, ali sjetite se samo kod koliko auta ili kornera ili prekršaja - igrači obje momčadi tvrde da je lopta njihova ili da oni nikako nisu skrivili prekršaj.

Kažu, cilj opravdava sredstvo, ali je li u redu ako su ta sredstva neetična? Ako ne možemo održavati etiku ni u sportu, kako onda možemo očekivati etiku u gospodarstvu i drugim društvenim granama? Toliko izbjegavanje etike samo nam pokazuje koliko je nogomet danas postao posao, iako - etiku sve više izbjegavaju i klinci na "haklu", poučeni možda upravo ovakvim potezim njihovih uzora na velikim terenima.

Iz perspektive etike, puno je upitnija, primjerice, Neuerova gluma kako ne zna je li Lampardova lopta prešla gol-crtu, nego Suarezovo igranje rukom. Zapravo, iz perspektive etike, korektnosti i fair-playa, upitniji je svaki drugi aut ili korner, nego Suarezovo igranje rukom. Da to sudac nije vidio, a Suarez prešutio (što je, nažalost, izgledno), onda bi i on stao s Henryjem i Maradonom u red poznatih nogometnih varalica, iako to nije napravio s prevarantskom namjerom.

Problem etike je nešto s čime će se Fifa morati ozbiljno pozabaviti, jer jedno je promovirati fair-play, a drugo je dopuštati nekorektno i nepošteno ponašanje nogometaša na travnjaku.

Fifa ima i problem sa suđenjem, valjda ne mora svaka reprezentacija na svijetu biti barem jednom ozbiljno oštećena da bi se učinio iskorak s video-tehnologijom.

No, Suarezov potez ne treba svrstavati u te kategorije, Urugvajac tek može poslužiti za raspravu o nogometnim pravilima.