Na putu prema dolje

Neka dignu ruku oni koji su u nekoliko prethodnih redaka prepoznali Liverpool i sve nedaće koje su posljednjih tjedana, mjeseci i godina zahvatile slavni klub s Anfielda. Zar vas toliko ima? Lukava je obmana uspjela, a sve ću vas razočarati (ili razveseliti, svakakvih nas ima) otkrićem da sam uvodni dio kolumne posvetio Manchester Unitedu.

Odjek masovnih udaraca dlanom po čelu posve je očekivan, no iako je u to na prvi pogled možda teško povjerovati, Manchester United po mnogočemu dijeli sudbinu svog najvećeg rivala. Liverpoolov križni put klupskim čelnicima s Old Trafforda mogao bi poslužiti kao svojevrsno mračno proročanstvo, ali i upute za rukovanje klubom u kojemu zvona za uzbunu počinju buditi i one najčvršće spavače.

Razočaran odlaskom Roya Keanea i atmosferom u klubu, prije četiri godine pošteno sam se opekao tekstom u kojem sam izrazio zabrinutost smjerom u kojem je krenuo ovaj trofejni klub. Umjesto pismenog odgovora redakciji, Alex Ferguson odgovorio mi je s tri uzastopna engleska naslova i osvajanjem Lige prvaka, a moji čitatelji spremnim trljanjem teksta o moj ne tako skladno oblikovan nos.

Poučen iskustvom, strelicu usmjerenu prema Fergusonu i klupskim vlasnicima ovaj ću put uz otrov umočiti i u dozu opreza, pa upozoriti na zabrinjavajuće sličnosti sa situacijom u Liverpoolu, ali i situacijom od prije četiri godine, kad su mom oštrom oku promakle smjernice razvitka kluba.

Razloga za zabrinutost više je nego razloga za optimizam. Želja za odlaskom Waynea Rooneyja iz sfere glasina u utorak je prešla u kategoriju službenih vijesti, a ne dođe li do drastičnih promjena Rooney će u siječnju nakon Davida Beckhama, Roya Keanea, Ruuda van Nistelrooyja, Cristiana Ronalda postati još jedna, možda i najznačajnija klupska ikona koja će napustiti Old Trafford u naponu snage.

Rooneyjeva odluka da želi otići možda i ne bi bila zabrinjavajuća s obzirom da je već sedam mjeseci posve izvan forme i da je u tom razdoblju iz igre postigao tek jedan jedini pogodak, no znak za uzbunu definitivno predstavlja manjak potentnosti u momčadi koja je nekad razbijala protivnike, vratar u 40. godini života bez prave zamjene, kao i manjak mogućih zamjena za skorašnje umirovljenike iz veznog reda. Takva bi igračka bilanca svakome menadžeru, pa čak i poluživom Avramu Grantu morala biti poziv za uzbunu.

Više puta u zadnjih godinu dana Ferguson je ponovio kako na tržištu igrača nema prave vrijednosti i da se ne namjerava upustiti u cjenkanje milijunima, premda polako postaje jasno da milijune za cjenkanje niti nema. Svakome tko se potrudi barem malo istražiti Fergusonove tvrdnje, jasno je da iza njih ima malo istine jer pravih vrijednosti za vrlo prihvatljiv novac itekako ima. Za Adama Johnsona Manchester City je platio tričavih šest milijuna funti, Rafael van der Vaart koštao je samo dva milijuna više, Real je za siću pokupio Mesuta Özila i Samija Khediru, a Inter za 15-ak milijuna funti Wesleyja Sneijdera, koji se još uvijek otvoreno nudi desetkovanoj veznoj liniji Uniteda.

Uzalud. Odjel prodaje već odavno ima puno više posla od svojih kolega u nabavi, a ogromni dugovi jamstvo su da će fond za kupovinu igrača i dalje biti tek fiktivan pojam o kojemu se na sastancima govori ispod glasa, da ne čuje obitelj Glazer. Od kluba koji je služio kao primjer brzog, atraktivnog i napadačkog nogometa, Manchester United se počeo zadovoljavati podjelom bodova sa Sunderlandom ili Fulhamom, a potražnja za godišnjim ulaznicama bilježi vjerojatno najnižu razinu u posljednjih desetak godina.

Stoga ne čudi vijest da je Sir Bobby Charlton pozvao nedavno spašene čileanske rudare da budu posebni gosti kluba i s nepopunjenih mjesta na tribinama pogledaju neku od utakmica. Neslužbeno doznajem da će se rudari pojaviti na derbiju s Chelseajem, kako bi bili sigurni da će barem jedna momčad postići pogodak.

Kako izbjeći sudbu Liverpoola, pitanje je koje si postavljam u noćima kada san neće na oči, a čemerne misli urezuju novi trag na brigama već izbrazdano čelo. Rješenje je zapravo jednostavno: riješiti se američkih vlasnika, koji kupljene klubove shvaćaju kao investicije za obrtanje novca i stvaranje profita, a klub prodati kineskom, tajlandskom ili arapskom milijarderu u potrazi za igračkom jarko crvene boje.

Stvarno, kako je moguće da je globalno najpopularniji nogometni brand, klub s desecima milijuna pristalica u Aziji i na arapskom poluotoku, izmakao pozornosti spomenutih milijardera i došao u ruke vlasnika iz države u kojoj je nogomet sedamnaesti sport? Ruku pod ruku s Fannie Mae, Freddie Macom i gospodarstvom svoje domovine, obitelj Glazer i Manchester United već su neko vrijeme na zajedničkom putu. Putu prema dolje.

Home Run

Kad sam već spomenuo čileanske rudare, red je istaknuti da će se nakon posjete Manchesteru zaputiti prema obližnjem Anfieldu, gdje će pred igračima i menadžerom održati seminar na temu "kako se izvući iz rupe prije Božića".

Liverpool je iz crijevne flore napokon uspio istisnuti Gilletta i Hicksa i otvoriti vrata novim vlasnicima. Smjena u uredskim prostorijama kluba i vlasničkom listu ipak nije donijela promjene na travnjaku, pa su Redsi glatko izgubili gradski derbi na Goodison Parku.

Liverpool igrom ponovno nije impresionirao nikoga, osim menadžera Roya Hodgsona, koji je utjehu zbog sedam uzastopnih utakmica bez pobjede potražio u halucinogenim gljivama.

"Nogomet je stvarno okrutna igra, kada netko može odigrati ovako dobru utakmicu i na kraju iz nje ne dobiti ništa", procijedio je gazda Roy nakon poraza od 2:0 i susreta u kojem se prilike njegove momčadi mogu izbrojiti na prste jedne ruke stolara koji je imao nesreću na radu.

Premda sam gad, suosjećam sa situacijom gospodina Hodgsona, jer tko je mogao očekivati da će najveća avantura njegova života imati ovakav početak? "Mislim da je tužno za nogomet i za Liverpool da već nakon osam utakmica govorimo o otkazu čovjeku za čiji je raskid ugovora s prethodnim klubom plaćen ogroman novac i čovjeku kojega mnogi opisuju kao najboljeg engleskog menadžera", rekao je menadžer Liverpoola, a ja se uhvatio kako pred televizijskim ekranom potvrdno kimam glavom.

U vrijeme kada se strpljenje klupskih čelnika mjeri u tjednima, na institucijama poput Manchester Uniteda, Liverpoola, Arsenala ili Evertona je da na vlastitom primjeru iznova dokazuju da se upornost i sustavni rad na kraju i isplate.

Red je da siđem s govornice i prestanem pametovati, pa evo usput i jedna servisna informacija. Usred čitave zbrke oko vlasništva nad klubom s Anfielda, Jamie Carragher je s medijima podijelio vijest da je potpisao novi, dvogodišnji ugovor s Redsima. Što je točno potpisao i tko mu je pod nos gurnuo papir, nije utvrđeno. Jamie nije dobio kopiju, pa postoje određene sumnje da je postao jamac Hicksu i Gillettu. Čitava bi situacija mogla postati jasnijom kada na njegovu plaću sjedne ovrha.

Prije nego zaključim poglavlje o Liverpoolu, slijedi ekskluzivna reportaža o prvom danu Johna W. Henryja na radnom mjestu vlasnika Liverpoola.

Zlatna ribica

Pecanje nikad nije bio moj sport. Moj jedini pravi, istinski pokušaj pecanja završio je bacanjem ribičkog štapa u vodu jer me u odsudnom trenutku odlučila napasti pčela, pa sam između oduzimanja života udicom i spašavanja vlastitog bijegom izabrao ovo drugo.

Ipak, kad bih nekim čudom uspio upecati zlatnu ribicu i ona mi cjenkanjem ponudila ispunjenje tri nogometne želje, jedna od njih jamačno bi bila doživotna zabrana obavljanja trenerskog ili bilo kakvog edukacijskog posla Samu Allardyceu.

Menadžer koji je prije nekoliko tjedana izazvao salve smijeha tvrdnjom da bi mogao trenirati bilo koji veliki klub i svake sezone osvajati duplu krunu, sa svojim Blackburnom njeguje taktiku od koje me nerijetko hvata želja da glavu namažem maslacem i gurnem je u pećnicu prethodno zagrijanu na 200 stupnjeva.

Nevjerojatna je količina upornosti kojom se nogometaši Blackburna, a po uputama Big Sama, u svakoj utakmici pridržavaju jedne te iste taktike. Kompletna nogometna mudrost Roversa svodi se na besciljno i prije svega nasumično ubacivanje visokih lopti u središte šesnaesterca, nakon čega slijedi teroriziranje protivničkog vratara slučajnim zaletavanjem u pleksus, posve nenamjernim ulascima u putanju ili stomatološkim pregledima laktom.

Ne vjerujete li mojim procjenama i smatrate me diletantom, predlažem da bespovratno žrtvujete 90 minuta svoga života i pogledate jednu utakmicu Blackburna. Ne vjerujete li mi ni tada, skrenut ću vam pozornost na izjavu kapetana Fulhama Dannyja Murphyja, koji je proteklog tjedna podigao puno prašine javnim prozivanjem Blackburna, Stoke Cityja i Wolverhamptona zbog prekomjerno grube igre.

"Za Blackburn, Stoke i Wolves možete reći da se služe svim sredstvima kako bi dobili utakmicu", rekao je bivši veznjak Liverpoola. "Činjenica je, međutim, da upravo menadžeri tih klubova na travnjak šalju nabrijane igrače. Možete kriviti igrače za takvu igru, no svaka momčad ima kapetana i menadžera koji ih vodi."

"Mislim da nam svima nedostaju menadžeri koji diktiraju kako će se igrači ponašati i što će činiti na travnjaku. Ako imate menadžera koji ne dopušta takvu igru, imate puno discipliniraniju momčad", dodao je Murphy.

Murphyjeve tvrdnje bi se utopile u mnoštvu sličnih priča da nije izravno imenom i prezimenom prozvao konkretne klubove i menadžere čiju politiku smatra štetnom za nogomet u cjelini. Uslijedilo je nekoliko desetaka reakcija sa svih strana, a najzanimljiviju je ponudio kralj sarkazma, menadžer Wolvesa Mick McCarthy.

Nakon subotnjeg susreta s West Hamom, u kojem njegovi igrači za promjenu nisu zaradili nijedan žuti karton, McCarthy je izjavio sljedeće: "Rekao sam momcima uoči utakmice da ispraše stražnjice igračima West Hama, baš kao što to i obično činim, a oni su odigrali utakmicu bez žutih kartona. Sramota, umjesto toga čitavih su 45 minuta rasturali i igrali odličan, tečan nogomet, što su dovraga htjeli s tim!?"

Sudačka nadoknada

Kako znate da je Liverpoolu zaista krenulo nizbrdo? Više ni Djed Božićnjak ne želi nositi crveno!

Kad bih kojim slučajem imao priliku upoznati Robina van Persieja, vjerojatno bih pobjegao glavom bez obzira, jer igraču koji ozljedu gležnja liječi mazanjem stopala pripravcima od konjske posteljice nije za vjerovati. Kamo sreće da je ovaj maleni dječak bio upoznat s tim detaljem, manje bi ga boljela glava.

Sjedamo na trajekt i iz Engleske nakratko selimo u obližnju Sjevernu Irsku, u kojoj također govore engleski jezik, ali s ljepšim i egzotičnijim naglaskom. Ako već niste upoznali napadača Glentorana Mattyja Burrowsa, čiji je pogodak petom obišao svijet, isti se igrač još jednim izvanserijskim pogotkom pobrinuo da ga definitivno upoznate.

Blackpool je pokraden! Manchester City je s Bloomfield Roada otišao s tri boda premda ih nipošto nije zaslužio. Mandarinama je poništen posve regularan pogodak, a Manchester Cityju priznata dva neregularna, pa jednostavnom matematikom možete doći do zaključka da bi utakmica, inače završena rezultatom 2:3, da je bilo sudačke pravde završila pobjedom domaćina od 3:1.

Grube pogreške suca Phila Dowda natjerale su dosad poprilično suzdržanog menadžera Blackpoola Iana Hollowaya da pred kamerom BBC-ja otvori dušu i pozove čelnike saveza da razmotre uvođenje video nadzora.

Merseyside derbi uvijek sa sobom nosi i posebne navijačke strasti, no neki bi ljudi trebali znati gdje je granica. Ovaj se navijač Evertona odlučio na očajan pokušaj "uradi sam" frizure, koja bi trebala nalikovati na klupski grb. Kažem: trebala, jer kao što je iz priloženog lako zaključiti, konačan je rezultat daleko od zadovoljavajućeg.

Ostavljam vas na kraju s odgovorom koji je Luka Modrić dobio kad je Harryja Redknappa pitao namjerava li u momčad vratiti Niku Kranjčara i Vedrana Ćorluku.

Pozdravljam vas do sljedećeg tjedna, a s vremena na vrijeme valja podsjetiti da me dotad možete pronaći na Facebook stranici Engleskog pacijenta. Cheers!