Oba puta su teška, bitno je da su Kauboji - kvalitetni

Iako se može pronaći dosta poveznica sa SP-om u Njemačkoj 2007., situacije nisu identične. Tada su Španjolska i Hrvatske birale i protivnika u četvrtfinalu (i teoretski put do finala), ali i lokaciju igranja - Hrvatska je odabrala i težeg protivnika i dvoranu u kojoj je moglo biti manje hrvatskih navijača. Izgubila je u četvrtfinalu od Francuske, pa će Hrvatska natjecanje pamtiti po samo jednom porazu i petom mjestu i ponosu i karakteru, dok će je cijeli svijet - kojem se, kao, dokazujemo tim ponosom i karakterom, isključivo pamtiti kao petu na svijetu.

U Madridu situacija nije bila ista, osim što je (vjerojatno) nudila Francusku u četvrtfinalu.

No, do četvrtfinala trebaju doći. I Francuska i Španjolska i Hrvatska, a do tamo najlakši put ima - Hrvatska. Dakle, iako ovaj teži put ima svojih mana (konkretno potencijalne susrete s Francuzima i Dancima), ima i svojih prednosti. Stoga, iako su sada realno favoriti svog dijela ždrijeba, i iako nisu odigrali sjajno protiv Hrvatske, ne bih rekao da su Španjolci namjerno izgubili. Rocas je dobar, ali nije baš toliko dobar da bi sa sigurnošću mogao naciljati stativu u zadnjoj minuti, a koji centimetar lijevo i utakmica bi, lako moguće, završila remijem koji bi Španjolce gurnuo na prvo mjesto.

Neuvjerljiva igra Španjolske uvelike je i plod činjenice da je Hrvatska prva vrhunska momčad s kojom su Španjolci igrali, i da je Hrvatska prva ekipa koja je pokazala njihove slabosti kojih ima. Uostalom, Španjolci nemaju ni izbliza tako loša iskustva s Francuskom kao Hrvatska (dapače), pa im taj dio ždrijeba nije nudio baš takvu "stravu" kao Hrvatskoj.

Kalkuliranje je riječ s ružnim konotacijama, iako ni taktiziranje ne zvuči puno bolje. No, smatram da je miješanje taktiziranja s ponosom, šampionskim duhom, karakterom ili obrazom miješanje krušaka i jabuka, da jedno s drugim nema nikakve veze.

Sport je svakodnevno pun taktiziranja. U jednom poenu, u jednoj akciji, u jednoj utakmici, jednom zavoju ili u - jednom natjecanju.

Nije mi jasno zašto veličamo nevažne pobjede? Što smo ovom pobjedom bilo komu dokazali? Koga je igdje briga što je Hrvatska pobijedila Španjolsku u prvom krugu? Koga je igdje briga što je Hrvatska "najbolja momčad desetljeća u prvim krugovima velikih natjecanja"? Briga li vas za pobjednika regularne sezone NBA lige? Lani je to bio San Antonio. A te Spurse prve nije briga za regularnu sezonu, trener im svako malo odabere jednu utakmicu gdje će odmarati najboljeg igrača ili najbolje igrače. Za koji bi to ponos Spursi trebali igrati u nekoj nevažnoj utakmici u siječnju? Primjera je milijun, samo je problem što nam neki smetaju jer su očitiji, a neke ni ne primjećujemo. Iako je potpuno isto rade li to badmintonašice na OI ili Federer tijekom nekog seta kojeg je izgubio pa "tankira" do početka novog ili Vettel za vrijeme posljednjih krugova dok čuva vodstvo ili Manchester United ili Barcelona u zadnjem kolu Lige prvaka kada osiguraju prolaz. Zar Federer, Vettel ili Alex Ferguson nisu veliki šampioni?

Razlika je u "očitosti", ali suštinski razlike nema - neki sportaš ili neka momčad ne daje svoj maksimum u nekom trenutku ili nekoj utakmici. Sve je to - taktiziranje. Razmišljanje i ponašanje u skladu s najnormalnijim sportskim ciljem - pobijediti. Sačuvati snagu u nekom trenutku, kako bi bili najmoćniji kada je to najvažnije. Odabrati lakši put u ždrijebu. Biti bolje pozicioniran u plivačkoj ili trkačkoj stazi. Uljuljkati protivnika, uspavati ga. Odmoriti se. Problemi se javljaju kada zbog takvog taktiziranja ispašta netko treći, no to su uvijek problemi sustava natjecanja, a u ovom susretu Hrvatskoj ni to nije bio problem.

Zašto taktici pridajemo ogromnu važnost u samoj utakmici, a gledamo je kao na nešto loše, negativno ili nekarakterno u kontekstu cijelog natjecanja? Koja ja poanta hrvatskog nastupa na SP-u? Postići najbolji mogući uspjeh ili istrošiti najboljeg igrače kako bi svaku utakmicu odigrali maksimalno tako da si možemo reći da smo "karakterni"?

Kako je karakter kategorija koja se uspoređuje s taktikom i strategijom? Karakter Hrvatske nismo vidjeli protiv Španjolske - vidjet ćemo ga, vjerojatno, protiv Francuske. Tada se pokazuje karakter, ovdje se pokazuje pamet.

Postavimo to ovako. Da nam netko ponudi opciju biranja ždrijeba, u koji bismo se dio stavili? S Francuskom i Danskom ili Njemačkom, Rusijom, Slovenijom i Srbijom?

A ona glupost kako "ionako moraš pobijediti najbolje da bi zaslužio zlato"? Žali li se tko danas što smo u Ateni imali Grčku u četvrtfinalu i Mađarsku u polufinalu? Pa nemojmo se varati da je ždrijeb nebitan, o čemu pričamo? Zar netko ozbiljnog lica može reći da je jednako teško osvojiti zlato tako da pobijediš Francusku, Dansku i Španjolsku nego Njemačku, Sloveniju i recimo Francusku?

Ovakve situacije, nažalost, ostavljaju puno prostora generalima poslije bitke, kako god ispalo. Ako Hrvatska osvoji zlato - "eto, isplatilo se biti pošten, zato smo nagrađeni". Iako će istina biti - Hrvatska je osvojila zlato jer je najbolja na prvenstvu i jer je pobijedila sve protivnike. Ako Hrvatska ispadne od Francuza - "eto, trebali smo izbjeći Francuze.".

No, i da smo odabrali taktiziranje, opet bi bilo isto. Ako bismo osvojili zlato - "eto, isplatilo se taktizirati". Ako bismo ispali u osmini finala - "eto Božje kazne za taktiziranje".

Poanta je da se taktiziranje ne može ocjenjivati prema konačnom učinku, jer je rezultat na kraju krajeva plod različitih faktora, a ne postoji vremenski stroj pomoću kojega bismo vidjeli kako bi natjecanje prošlo da smo odabrali drugu varijantu. Mi ni danas ne možemo znati kako bi u Njemačkoj 2007. prošli da smo odabrali kalkuliranje - možda bi također ispali u četvrtfinalu.

Taktiziranje treba ocijeniti odmah. Jesmo li odabrali ispravno? Ili pogrešno?

Moj je dojam da je ovo bilo pogrešno, no ne tako očito kao u Njemačkoj 2007., jer smatram da sada imamo bolju šansu protiv Francuza nego tada i zato što bih otprilike milijun puta radije u osmini finala vidio Bjelorusiju nego Srbiju.

Naravno da sam mogao pisati i "pošto obraz Španjolci?" komentar danas, pun domoljubnih floskula i veličanja hrvatskog karaktera, ali ne smatram da je to objektivno. Ostali smo bez Štrleka do kraja natjecanja, ozlijedio se Bičanić, umorili smo umjesto odmorili nositelje igre i odabrali Francusku i Dansku na putu do finala (vjerojatno).

No, s vedrije strane, Hrvatska je dobra i kvalitetna, naglašavam to i uoči Prvenstva i ona apsolutno može proći i kroz ovaj dio ždrijeba. Francuzi su više psihološki nego rukometni problem, i stoga će taj eventualni susret biti pravi pokazatelj karaktera Kauboja, a ne ova utakmica sa Španjolskom.

Zbog onoga što su pokazali protiv Španjolske i u dosadašnjem dijelu turnira, rukometno, a ne karakterno, vjerujem u mogućnosti Hrvatske da dođe do finala. Ta rukometna kvaliteta koju je Hrvatska pokazala daleko je važnija od "karaktera" protiv Španjolske, pa i ždrijeba koji smo odabrali.

Ona nam daje šansu proći i ovaj "francuski" dio ždrijeba, kao što bi nam dala proći ovaj "njemačko-srpsko-slovenski".