Vodeni sportovi

Odlazak kapice s brojem tri: Miho Bošković stavio točku na reprezentativnu karijeru

Davor Kovačević • utorak, 26.05.2015.
Odlazak kapice s brojem tri: Miho Bošković stavio točku na reprezentativnu karijeru
Foto: FaH

Pred početak završnice Svjetske lige i Svjetskog prvenstva hrvatski se vaterpolo suočio s viješću koja nije nimalo ugodna. Miho Bošković okončao je svoju karijeru u kockastoj kapici.

Vratio se početkom studenog. U reprezentativnu kapicu nakon dvogodišnjeg izbivanja, zajedno s Damirom Burićem. Plan i ambicija bili su i službeno završiti s reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Brazilu. Oprostiti se sa stilom, kao kada je i nakratko otišao nakon Londona. No leđa su rekla - ne. Miho Bošković stavio je točku na svoju reprezentativnu karijeru.

“Ne ide više. Stvarno sam i želio, stavio se na raspolaganje, probao, ali brojne ozljede čine svoje“, započeo je Gospar Miho razgovor za Sportske novosti.

Reprezentativna „La Decima“

Deset je medalja s reprezentacijom osvojio Miho Bošković, četiri zlata, dva srebra i četiri bronce: 1. Zlato – SP Melbourne 2007.
2. Zlato – EP Zagreb 2010.
3. Zlato – OI London 2012.
4. Zlato - Svjetska liga 2012.
5. Srebro – Svjetska liga 2009.
6. Srebro – Fina kup 2010.
7. Bronca – SP Rim 2009.
8. Bronca – Svjetska liga 2010.
9. Bronca - Svjetska liga 2011.
10. Bronca – SP Šangaj 2011.

Očekivano s jedne, neočekivano s druge strane. Ipak se nakon nedavnog povratka očekivalo da će još neko vrijeme nositi Hrvatsku, upravo onako kako je to radio kroz cijelu svoju karijeru. Sa svoje 33 godine Miho je Barakudama svoje dao. I više od toga. Sve je krenulo s Montrealom 2005. godine kada je i službeno debitirao kao Barakuda iako...:

“Na pripremama sam se pojavio i 2003. godine, ali Montreal mi je bio prvo natjecanje. Zapravo sam jedan od rijetkih igrača koji od tada pa do Londona 2012. praktički nije propustio ni jednu utakmicu. Osvojio sam sve. Imao sam želju neke stvari ponoviti, ali eto... Ostavljam to za neke druge momke“, nastavio je Dubrovčanin koji nije odavao tužne osobe, osobe koja je privela kraju jedno sportsko i životno poglavlje.

Sudbina je htjela da kapica s brojem tri posljednji put pod kockicama zapliva u Torinu, protiv Italije. Protiv Azzura preko kojih je Hrvatska osvojila svoje posljednje, al i svoje jedino europsko zlato. Na domaćem terenu, u Zagrebu. S Mihom u glavnoj ulozi. Pozivi su stizali i dalje na njegovu adresu, ali leđa nisu dala.

Dva puta najbolji igrač Europe

Iako tada (2007.) još nije postojao Finin izbor za najboljeg vaterpolista svijeta, Miho Bošković je dva puta bio upravo to. Jednom te čuvene 2007. kada je izabran u sedmorku cijelog Prvenstva i proglašen najboljim vaterpolistom Europe u izboru LEN-a, a drugi put 2012. godine sve identično pod okriljem LEN-a, samo je tada u Fininom izboru završio drugi u poretku za najboljeg na svijetu, zanimljivo, iza Josipa Pavića. Osim 2007. još je dvije i četiri godine kasnije bio u najboljoj postavi svjetskih prvenstava.

“Traje to već dvije-tri godine. Riječ je o ozljedi kralježnice koju dugo vučem, nije za operaciju, ali je nužan odmor, inače bi mi se moglo odraziti na zdravlje. Prošlo ljeto bio sam na raspolaganju izborniku, bio sam motiviran, spreman za povratak, ali početkom ove godine, nakon utakmice s Talijanima u Torinu, iznova sam se ozlijedio. Bolovi su postajali sve učestaliji, jači. Shvatio sam da nema šanse da izdržim ritam reprezentacije. Nisam više igrač koji može trajati 11 mjeseci godišnje“, realan kao i uvijek bio je Miho.

Upravo je ta 2010. i Europsko prvenstvo u Zagrebu postalo ono što se pamti cijelog života. Zlato pred domaćim navijačima makar ih je bilo i u Melbourneu i Londonu. Teško se običnom smrtniku odlučiti što je vrijednije, još teže jednom od autora tih uspjeha:

“Sva tri velika zlata, svjetsko, europsko i olimpijsko priča su za sebe. Melbourne je bio prvo uopće zlato za hrvatski vaterpolo, moja prva medalja. Zagreb 2010. i EP u onakvom ambijentu s tisućama gledatelja ostaje urezano u sjećanje. Pogotovo posljednje dvije utakmice, protiv Srbije i Italije. Olimpijske igre, nema vrijednijeg i većeg od olimpijskog zlata. Odigrali smo turnir života“.

Nije ovo konačan kraj Mihe Boškovića. Imat ćemo i dalje tu privilegiju gledati ovog topnika u kapici Juga, koji je potezao i zabijao kad nitko drugi nije htio. Zdravlje je uvijek na prvom mjestu, a ono je Mihi dalo priliku da stvori novu dimenziju ovog sporta u Hrvatskoj i da od sebe stvori čovjeka i sportaša čije će ime i pojava ostati trajno urezano u knjigama, odnosno pamćenjima svih koji cijene sve što je napravio. Zaslužio je to više i od čega.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • narada10827.05.2015. u 23:16
    velika i važna karika svih naših uspjeha u zadnjiim godinama. Melbourne-Zagreb-London, to je geografija za ljubimce Barakuda. A, ajme meni, koje su to bile infarktne utakmice, pog. na SP. 2007. Srečno Miho u životu poslije sporta, sa muzikom.
    narada108
  • Obrisan korisnik26.05.2015. u 16:35
    Zbogom Miho i hvala ti na svemu, jedan od onih koju su bili najbolji kad je bilo najpotrebnije, sjećam se onog polufinal protiv Srba 2007, čovjek ih je bušio sa svih strana.
    Obrisan korisnik