Olimpijske igre: Svjetski ratovi nisu ih zaobišli, a sada ni pandemija virusa

Antičke Olimpijske igre koje su se događale u staroj Grčkoj označavale su privremeni prekid svih neprijateljstava, odnosno ratova. Svečanosti su trebale biti spektakl, prikaz najboljih sudionika jasno u čast antičkih grčkih bogova. Već tada Olimpijske igre, ako je vjerovati tim legendama, održavane su svake četiri godine, a taj četverogodišnji period nazivao se Olimpijadom.

U već poznatoj priči o istraživanju legendarnog Pierrea de Coubertina, rodila se ideja o obnavljanju tih "zaboravljenih" antičkih igara. Doista, 1896. godine održane su prve moderne Olimpijske igre, iako one nisu ni po čemu bile globalne i popraćene kao one današnje u kojima gotovo da nema neovisne države koja ne sudjeluje. Svejedno, misao da bi nešto moglo odgoditi Olimpijske igre nije postojala. Jasno, sve do 1916. godine.

Ratovi i otkazivanja

Te 1916. godine Olimpijske igre, tek šeste po redu od uspostavljanja modernih Igara, trebale su se održati u Berlinu. Prema podacima Međunarodnog olimpijskog odbora, Berlin je za te Igre bio bolji u kandidaturi od Alexandrije, Amsterdama, Bruxellesa, Budimpešte i Clevelanda.

Interesantno, premda je 1916. godina kada je Europa već duboko bila involvirana u Prvi svjetski rat, samo dvije godine ranije pripreme za Olimpijske igre tekle su redovitim tijekom. Naime, rat nije u većini velikih europskih gradova bio prisutan na "samim vratima". Bitke, koliko god krvave i grozne, događale su se daleko, u nekim manjim gradovima i na poljima i nizinama, a kasniji pobjednici nisu trijumfalno ušetali u poraženi grad kao što je to slučaj bio u većini ratova.

Svejedno, kako je rat ipak potrajao duže nego što se očekivalo, Olimpijske igre u Berlinu morale su biti otkazane, a priliku da ugosti sedme po redu dobio je 1920. godine Antwerpen. Berlin je bio taj prvi kojemu je domaćinstvo "oduzeto" zbog nepovoljnih vanjskih utjecaja. Ipak, glavni njemački grad dobio je organizaciju Olimpijskih igara 1936. godine koje su bile posljednje u narednom dvadesetogodišnjem periodu.

Već daleko poznate 11. Olimpijske igre održane su u Berlinu u doba kada je nacistička Njemačka bila u svom rastu. Pod vodstvom Adolfa Hitlera, Njemačka je organizirala sjajne igre, sportske arene bile su prekrasne i goleme, a to je zadivilo brojne sudionike. Čak i američka delegacija bila je oduševljena samim Igrama, iako je već tada bilo poznato kakav je nacistički režim i koliko je opasan po svijet.

Ako tada to neki pojedinci nisu shvatili ili ih naprosto nije bilo briga, potvrdu su dobili tri godine kasnije kada je Treći Reich napao Poljsku, a Olimpijske igre ponovno došle na standby. U Japanu, po prvi put u Aziji od oživljavanja Olimpijskih igara trebale su 1940. godine biti održane 12. Olimpijske igre.

Ne treba previše govoriti zašto nisu održane, ali za razliku od Prvog svjetskog rata, još rasprostranjeniji i krvaviji Drugi svjetski rat kao kolateralnu žrtvu imao je još jednu ljetnu olimpijsku priredbu. London je trebao po drugi put biti domaćin 1944. godine, ali su i te Olimpijske igre morale biti otkazane. Ipak, za razliku od prva dva slučaja, London je samo privremeno otkazan, odnosno odgođen jer je 1948. godine bio domaćin. Tokio je novu priliku dobio 1964. godine.

Premda je prošlo tri godine od kraja Drugog svjetskog rata, u Londonu te 1948. godine nije bilo njemačkih niti japanskih sportaša koji službeno nisu niti pozvani. Također, niti sovjetski sportaši nisu nastupali na tim Igrama.

Politika i terorizam

Iako su ranije navedeni slučajevi jedinstveni zbog otkazivanja (sve do 2020.), za vrijeme Olimpijskih igara bilo je raznih drugih ne-sportskih događanja. Mnogima će odmah na pamet pasti 1972. godina i Olimpijske igre u Münchenu, prve u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

Sve je trebalo biti savršeno. Nijemci su se izuzetno potrudili da prikažu svoju zemlju potpuno drugačijom u odnosu na režim od prije trideset godina, izgrađeni su prekrasni objekti među kojima najvažniji - Olimpijski stadion koji je kasnije dugo godina koristio Bayern. Nažalost, te Igre ostat će mnogima u sjećanju po takozvanom "Minhenskom masakru".

Svega šest dana prije kraja Olimpijskih igara, grupa terorista iz organizacije "Crni rujan" ušla je u Olimpijsko selo i otelo nekoliko izraelskih sportaša i trenera. Nekolicina je ubijena odmah, dok je veći dio stradao na aerodromu prilikom pokušaja njemačkih specijalaca da ih oslobode.

Događaj nezapamćenih razmjera ipak nije donio prekid Igara. Vodstvo Međunarodnog olimpijskog odbora odlučilo je kako je Igre potrebno nastaviti, a s ta odluka donijela je kritike mnogih, od navijača i medija do samih sportaša koji su u dobroj mjeri napustili München. Premda su poslije Drugog svjetskog rata arapske zemlje imale niz ratnih sukoba s Izraelom, odluka MOO-a bila je sigurno političke prilike.

Neshvatljivo je samo kako bi pojedini sportaš mogao poželjeti takvu strašnu sudbinu svojim kolegama, premda njihove države i nisu u najboljim odnosima. MOO to nije brinulo, a politika, premda je bila oduvijek povezana s Igrama, sada je preuzela možda i najvažniju ulogu.

Samo osam godina kasnije imamo novi politički moment na Olimpijskim igrama u Moskvi. Razlog je bio rat u Afganistanu, a brojne zemlje odlučile su bojkotirati Igre. Sudjelovalo je svega 5.179 sportašica i sportaša. Na Igrama nije bilo predstavnika SAD-a, Kanade, Norveške, Zapadne Njemačke, Turske, Kine, Saudijske Arabije, Argentine, Čilea i mnogih drugih zemalja.

Jasno, Sovjetski Savez nije samo tako prešao preko takvog poteza SAD-a i njegovih saveznika ili "satelita". Četiri godine kasnije, održane u Olimpijske igre u Los Angelesu i loptica je bila na sovjetskoj strani. Učinak nije bio toliko velik, ali Igrama nisu, između ostalog, prisustvovale Sovjetski Savez, Poljska, Mađarska, Bugarska, Baltičke zemlje, Albanija, Kuba, Mongolija i druge.

Hladni rat koji se dugo godina vodio između SSSR-a i Zapada nije zaobišao niti Olimpijske igre premda je već 1992. godine u Barceloni netrpeljivost bila sve manja. Olimpijske igre u Barceloni bile su iznimno značajne jer su bile prve nakon pada Berlinskog zida, a za Hrvatsku su bile još važnije zbog prvog velikog nastupa nakon stvaranja samostalne i neovisne države.

Što se tiče terorizma, događaj iz 1996. godine kada su Olimpijske igre bile održane u Atlanti nije nužno vezan za sport. Ipak, teroristički čin dogodio se upravo za vrijeme Olimpijskih igara uzdrmao je sve prisutne, donio velik broj ozlijeđenih i na sreću samo jedan smrtni slučaj.

O postavljenoj bombi u Centennial Olympic Parku nedavno je dugometražni igrani film snimio Clint Eastwood, a bez obzira na taj čin, u MOO-u nisu smatrali da treba prekinuti takvo natjecanje i ono se normalno nastavilo dalje.

Koronavirus i novi peh Tokija

Prije nekoliko tjedana, možda mjesec dana nitko nije mislio kako će se odgoditi Olimpijske igre u Tokiju. Bez obzira na velik broj oboljelih i epidemiju u rastu, Olimpijske igre bile su još daleko i činilo se kako će MOO napraviti sve kako bi Igre održao.

Ne smijemo zaboraviti kako su deseci milijarda dolara uloženi u te Igre, kako su već napravljene programske sheme nositelja TV prava, kako su stotine milijuna uložene u sponzorska i marketinška prava. Gubitak zbog odgode Olimpijskih igara bit će zasigurno velik, ali treba reći kako organizatori nisu imali drugog izbora.

Posljednjih dana djelovali su nesinkronizirano, davali su različite izjave, ali na konačnu odluku definitivno ih je naveo velik broj sportaša. Već su mnogi počeli odustajati, Kanađani su rekli da neće niti jednog sportaša poslati u Tokio, a mnogi su se pobunili da jednostavno nema dovoljno vremena za pripremu. Uz to, agencijama za borbu protiv dopinga, ova pandemija onemogućava da normalno radi svoj posao.

Tako je Tokio postao ponovno "žrtvom" vanjskih okolnosti. Nakon Drugog svjetskog rata, sada je i globalna pandemija bila uzrok otkazivanja Olimpijskih igara. Ujedno, to je prvi slučaj u povijesti modernih Olimpijskih igara da je razlog otkazivanja, odnosno odgode utjecaj koji nema veze s ratnim stanjem.