Sezona drame, rekorda i propasti Hrvata

Da, dame i gospodo, i to je engleska Premier liga. Devet mjeseci mukotrpnog, besprekidnog i iscrpljujućeg natjeravanja lopte na najmanje tri, a ponegdje i četiri kolosijeka. Sezonu prepunu uspona i padova, dramatičnih preokreta, predivnih, ali i onih manje lijepih nogometnih trenutaka naslovom je prvaka na kraju okrunio Manchester United, čime je ispunio davnu želju svoga menadžera, ali i navijača, da s engleskog trona kad-tad smijeni najvećeg im rivala iz Liverpoola.

Podvuče li se na kraju sezone crta, Unitedu su na putu do rekordnog naslova prvaka, osim fantastične forme na domaćem travnjaku i tek dva izgubljena boda, pomogla i dva raspada sustava: onaj na Stamford Bridgeu i onaj na Emiratesu. Tko zna o čemu bismo danas pisali da Chelsea od 1. studenog 2010. do 1. siječnja 2011. godine nije "otišao na bolovanje" i u tom razdoblju uspio upisati tek dvije minimalne pobjede, uz poneki katastrofalan rezultat, poput onog sa Sunderlandom (0:3) pred očima vlastitih navijača.

Očajnom dvomjesečnom razdoblju unatoč, Chelsea se u završnici sezone ipak vratio u utrku, zakucao na vrata prvog mjesta i potom u tridesetak sekundi izgubio najbitniju utakmicu sezone. Da vladamo posebnim moćima i da možemo nakratko skočiti i u alternativnu stvarnost, možda bismo naletjeli na svemir u kojemu je upravo Chelsea dobio utakmicu na Old Traffordu i na kraju uzeo drugi uzastopni naslov prvaka.

Kad smo se dohvatili paralelnih stvarnosti, sigurni smo da postoji i ona u kojoj Arsenal, nakon gubitka finala Carling kupa u veljači ove godine, nije posve izgubio kompas pa sezonu završio sa šest remija, tri poraza i samo dvije pobjede, što je umjesto borbe za sam vrh bilo dovoljno tek za četvrto mjesto i neizvjesnost kvalifikacija za Ligu prvaka. Nikako ne treba zaboraviti da će prvi put u svojoj povijesti u elitnom Uefinom natjecanju zaigrati i Manchester City, s kojim je Roberto Mancini ispunio svoj ovosezonski cilj i postavio temelje još većih uspjeha. Liga prvaka u klub bi mogla privući i najveće zvijezde, a novca im ionako već neko vrijeme ne nedostaje.

Niti novcem, a sada više ni rezultatom, sa Cityjem se ne može nositi Tottenham, koji se nakon jedne od najboljih sezona u povijesti kluba i prvog izleta u Ligu prvaka ipak morao zadovoljiti tek petim mjestom i znatno manje financijski izdašnom Europskom ligom, u kojoj Harry Redknapp ionako nije htio igrati.

Spursi su platili danak igranju na četiri kolosijeka, a Redknapp se nije pokazao majstorom rotacija u momčadi poput prijatelja mu Fergusona. Nisu pomogle niti brojne ozljede uzrokovane pojačanim tempom i gušćim kalendarom, pa je pred Spursima puno posla žele li ponovno zaigrati u europskoj eliti.

Kad se jednoga dana budemo prisjećali sezone 2010./2011. nećemo moći zaobići niti rijetko viđenu bitku za opstanak u Premier ligi, vitešku borbu pet gotovo potpuno poravnatih klubova koji su svoju sudbinu riješili tek u posljednjih 90 minuta. Na žalost mnogih simpatizera napadačkog, ponekad i suludo otvorenog nogometa, u drugoligaško smo društvo ispratili Blackpool, s tugom se oprostili od velikog West Hama, a na kraju ostali i bez pobjednika Carling kupa, Birminghama.

Slavljenici

Najviše razloga za slavlje u konačnici sezone ima Manchester United, kojemu ni uvjerljiv poraz u finalu Lige prvaka ne može oduzeti rekordan 19. naslov prvaka Engleske. Novi trofej prvaka dodatno dobiva na težini jer je osvojen s igrački vjerojatno najsiromašnijim sastavom, težimo li usporedbi s prethodnicima koji su vitrine Old Trafforda u proteklih dvadesetak godina nakrcali trofejima.

Trofejima i pohvalama nakrcao se i Ryan Giggs, kojega će biti teško skinuti s trona najtrofejnijeg premierligaškog igrača. Neumorni Velšanin osvojio je svoj 12. naslov prvaka, a ove sezone prestigao je i Davida Jamesa te postao igrač s najviše nastupa u Premier ligi, a usput u sezoni u kojoj su se oprostili njegovi dugogodišnji suigrači Gary Neville i Paul Scholes, produžio svoj ugovor i prihvatio još jedan izazov.

Ništa manje neće se slaviti niti na svijetlo-plavoj polovici Manchestera, gdje je City nakon 35 godina uspio osvojiti jedan trofej, usput se plasirao i u Ligu prvaka i trasirao put prema još većim uspjesima u sezonama koje dolaze. Razloga za optimizam napokon ima i Liverpool, koji je dolaskom Kennyja Dalglisha doživio ipak zakašnjeli preporod, pa će u novu sezonu ući s pojačanim ambicijama.

Na kraju, slaviti mogu i nogometaši Wigana, Blackburna i Wolverhamptona, koji su u posljednjih 90 dramatičnih minuta sezone zadržali prvoligaški status, osigurali svojim predsjednicima pozamašan financijski kolač, a sebi još najmanje jednu sezonu nadmetanja s najjačim engleskim klubovima.

Razočaranja

Najviše razočaranja svom su vlasniku priredili nogometaši Chelseaja, koji su nakon prošlosezonskog osvajanja dvostruke krune ove godine ostali bez ijednog trofeja. Više od gubitka utrke u Premier ligi Romana Abramoviča zaboljela je nova eliminacija iz Lige prvaka, pa je jedva dočekao posljednji ovosezonski sučev zvižduk i ekspresno uručio otkaz Carlu Ancelottiju.

Ciklus u Chelseaju tako kreće ispočetka, izvjesno je da će se neki igrači već ovoga ljeta oprostiti od Stamford Bridgea, a ime novog trenera još uvijek nije poznato. Tko god to bio, morat će pronaći rješenje i za po mnogima najgori ovosezonski transfer i katastrofalnu formu 50 milijuna funti vrijednog "pojačanja", Fernanda Torresa.

Još jednu razočaravajuću sezonu uknjižio je i Arsenal, čiji su igrači dječjim bolestima još jednom demantirali svog menadžera Arsenea Wengera, koji i dalje uporno tvrdi da ima momčad za osvajanje naslova. Što je najbolje, Topnici su zaista imali veliku priliku ove godine podići ne jedan, nego dva trofeja. Međutim, utrku s Unitedom okončali su groznom završnicom sezone, a Carling kup predali u ruke Birminghamu, koji dijeli Arsenalovu sudbinu u rubrici "razočaranja", jer su usprkos osvajanju trofeja - ispali iz lige.

Prvi strijelac

Zlatnu kopačku Premier lige ove sezone podijelila su dvojica nogometaša, s po 21 postignutim pogotkom individualnim su se trofejem počastili Dimitar Berbatov i Carlos Tevez, no gotovo apsurdno zvuči mogućnost da bi oba najbolja strijelca Premier lige do sljedeće sezone mogla promijeniti sredinu.

Berbatov je zahvaljujući Javieru Hernandezu u završnici sezone izgubio mjesto u početnom sastavu Manchester Uniteda - u finalu Lige prvaka na svoje veliko iznenađenje nije se našao niti na klupi - dok je Tevez odmah po završetku sezone, usprkos ambicijama Manchester Cityja, drugi put izrazio jasnu želju da ovoga ljeta ode iz kluba.

Trener sezone

Engleska Premier liga blagoslovljena je mnogim sjajnim trenerskim imenima, no jedno od njih po tko zna koji put u protekla dva desetljeća privatiziralo je većinski dio hvalospjeva. Ne samo da je s realno slabijom momčadi od mnogih kojima je upravljao osvojio svoj dvanaesti i klupski devetnaesti naslov prvaka, Alex Ferguson majstorski je prebrodio potencijalno najveću klupsku krizu otkad je preuzeo uzde kluba s Old Trafforda.

Dok su se svjetski mediji bavili sljedećom destinacijom Waynea Rooneyja i računali milijune koji će biti potrebni za njegov transfer, Ferguson je u tišini trening kampa Carrington radio ono što zna najbolje. "United nije konkurentan? Pa valjda znam što pričam i osvojio sam neke naslove", rekao je novinarima prije nego što će i Rooneyja uvjeriti da je ostanak najbolje rješenje. The rest is history, rekli bi Englezi. Rooney se pokazao jednim od ključnih igrača u utrci za 19. naslovom, a pod vodstvom Alexa Fergusona vjerojatno mu neće biti i posljednji.

Bilo bi nepravedno ovu rubriku zaključiti tek jednim imenom, pa valja spomenuti i Kennyja Dalglisha, koji je dolaskom na kormilo Liverpoola promijenio atmosferu u klubu i oko njega, ali i rezultate kojima su Redsi u razdoblju od njegova dolaska po učinku izbili među najbolje momčadi Premiershipa. Sjajan temelj za sljedeću sezonu i sjajan uvod u još jedno nadmetanje s velikim rivalom Fergusonom.

Dalglishev prethodnik Roy Hodgson pobrao je pak velike kritike za svoj posao na Anfieldu, ali je odlaskom u West Bromwich Albion pokazao kako nije bez vraga samo godinu dana ranije izabran za menadžera godine. Hodgson je od kluba kojeg su mnogi vidjeli u drugoligaškom društvu stvorio stabilnog prvoligaša i sezonu završio u sredini ljestvice, pobijedivši usput i Dalglishev Liverpool.

Igrač(i) sezone

Velika je vjerojatnost da bismo proglašenjem jednog igrača sezone napravili pogrešku, kakvu je uostalom načinila i Premier liga proglasivši najboljim Garetha Balea, i to na temelju odlične jesenske polusezone. Bale se u nastavku sezone, što zbog ozljeda, što zbog slabijih igara cijele momčadi, izgubio u prosječnosti, a da je kandidata za najboljeg igrača više nego ikad najbolje govori i podatak da su novinari najboljim proglasili Scotta Parkera, navijači Raula Meirelesa, a glavni sponzor lige Barclays - Nemanju Vidića.

Svi spomenuti igrači ravnopravno bi mogli nositi tu prestižnu titulu, a njima bismo mogli dodati još nekoliko imena koja su obilježila sezonu iza nas. Tu svakako spada već spomenuti Wayne Rooney, zatim najbolji asistent lige Nani, Cityjev nezaobilazni i nezamjenjivi Carlos Tevez ili pak Blackpoolov pokretački mehanizam Charlie Adam. Nismo zaboravili niti Luku Modrića, no o njemu nešto više u odlomku koji slijedi...

Hrvatski trag

Premda dojam ponekad zna prevariti, u ovom slučaju čini se da nepogrešivo vodi prema jednom te istom zaključku: hrvatskog će začina u Premier ligi biti sve manje i zlatne godine kada smo s nestrpljenjem čekali vikend i nove avanture hrvatskih reprezentativaca u najjačoj europskoj ligi po svemu sudeći teško će se ponoviti.

Od hrvatskih reprezentativaca s pravom najistaknutiji status ima Luka Modrić, koji se svojim nastupima u veznom redu Tottenhama smjestio na radar mnogih velikih momčadi i pobrao najljepše epitete od najvećih trenera, uključujući i Alexa Fergusona, pa ne čudi da su ga navijači Spursa proglasili klupskim igračem godine.

Modrić je sezonu završio na tri postignuta pogotka, što je još uvijek premalo za veznjaka njegova profila, no usprkos tome engleski su mediji pokrenuli brojne glasine oko njegove sljedeće destinacije. Cijeloj priči začin je dao i sam Modrić, koji je kazao kako mu je lijepo u Tottenhamu, ali ne može isključiti promjenu sredine jer želi igrati Ligu prvaka.

Modrić je ujedno jedini hrvatski reprezentativac u Premier ligi koji doista može biti zadovoljan svojom sezonom, preostaloj četvorici premierligaška budućnost ne čini se tako svijetla. Donekle, ali tek donekle zadovoljan može biti Vedran Ćorluka, koji se nakon neujednačene sezone sa samo 14 nastupa u bijelom dresu (22 manje nego sezonu prije) na kraju ipak vratio u početni sastav. Razlog ostaje dvojben, a sljedeći mjeseci pokazat će računa li Redknapp ozbiljno na Čarlija ili je povratak u momčad uvjetovan brojnim ozljedama u obrambenoj liniji.

Ponajmanje razloga za zadovoljstvo imaju Niko Kranjčar i Stipe Pletikosa. Dok je Pletikosa za svoj status sam kriv jer si je sudbinu zapečatio dolaskom u klub u kojem je od samog početka slovio za trećeg vratara, Kranjčar je od strane Harryja Redknappa doživio veliku nepravdu. Dok je u reprezentativnom dresu igrao neke od svojih najboljih minuta, u momčadi Spursa od stožernog je igrača degradiran u epizodistu s ponižavajućom minutažom i posve je izvjesno da će ovog ljeta promijeniti sredinu.

Nikola Kalinić je u Blackburn došao za vladavine Sama Allardycea i predstavljen je kao golemo napadačko pojačanje Roversa i ulog za klupsku budućnost, no odlaskom Allardycea s dužnosti menadžera i Kale je usprkos pet premierligaških pogodaka izgubio svoj status. Steve Kean s bivšim menadžerom očito nije dijelio isto mišljenje, pa je Kalinić gurnut na margine kluba s Ewood Parka i moguće je da će i on tijekom prijelaznog roka pronaći novi klub.

Status Ivana Klasnića po mnogočemu je pak specifičan. Menadžer Boltona Owen Coyle nikad ne propušta pohvaliti Killera, no ove mu je sezone vrlo rijetko davao priliku u početnom sastavu. Ono što oduševljava je Klasnićeva sposobnost da i u smanjenoj minutaži pokazuje zavidnu golgetersku sposobnost. Ove je sezone uknjižio četiri prvenstvena pogotka, što ga je na kraju vratilo i na radar izbornika Slavena Bilića.