Europski princ u novom ruhu po četvrti puta želi na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja

17 dirigenata rukometnih lopti te jedan vrhunski mislilac i rukometni znalac čine momčad koja je ne osvrćući se na brojna imena i razne druge zvijezde od posebnih talenata načinila ekipu koja zajednički diše i živi te koja je klupske vitrine popunila s brojnim trofejima, medaljama i priznanjima među kojima se našlo pet finala Lige prvaka te tri naslova prvaka Europe. Oni su jedna posebna momčad koja posebnošću odiše već duži niz godina, a koja je svoj europski sjaj svima pokazala posljednjih sedam godina za redom. Oni su Ciudad Real, a od ove sezone i Atletico de Madrid, aktualni španjolski, ali i europski viceprvak koji je i u novoj sezoni dobro utabao svoj put ka obrani drugoga mjesta u Europi ili, pak, koračanju ka onoj najvišoj stepenici, samom europskom tronu.

Netom prije početka tekuće sezone financijski su problemi zadesili i španjolskog viceprvaka koji je tako, unatoč negodovanju vjernih navijača te njihovim upornim molbama, promijenio kako ime, tako i sjedište te svoj dom. Iz Ciudad Reala tako je nastao Atletico de Madrid koji je iz pokrajine La Manche preselio u glavni grad Španjolske te koji je svoju Quijote Arenu zamijenio madridskom palačom Vistalegre. No, momčad Talanta Dujšebajeva većinom je ostala ona ista, stara, dobra, sigurna ekipa koja prije svega vjeruje u svoje zajedništvo kao najjaču kariku.

Prije svega to poznato zajedništvo i momčadski duh, ali i čvrsta obrana predvođena stijenom Didierom Dinartom, kao i Arpadom Šterbikom i Jose Javierom Hombradosom na golu te odličnim i raspoloženim igračima u napadu, od Luca Abaloa na krilu preko vrijednih kružnih napadača Edua Fernandeza i Julena Aguinagaldea do Alberta Entrerriosa, Kirila Lazarova, Joana Canellasa te Cheme Rodrigueza u vanjskoj liniji, dovela je staru španjolsku momčad presvučenu u novo ruho odmah na startu do titule u Superkupu te slavlja nad vječitim rivalom u prvom ovogodišnjem derbiju na novom domaćem terenu.

Uslijedilo je potom slavlje nad Barcelonom i u Kupu kralja, dok je u domaćem prvenstvu, točnije, Asobal ligi, momčad Atletico de Madrida pokazala kako je uz aktualnog prvaka apsolutno dominantna te kako će njihovi međusobni okršaji odlučivati o ovogodišnjem prvaku. Prvi susret, onaj u Madridu, međutim, završio je u korist Barcelone da bi Atletico dva kola prije samoga kraja slavio u slavnoj Blaugrani, no samo s jednim pogotkom razlike koji je na vrh u Španjolskoj ipak pogurnuo igrače Xavija Pascuala. Okrenula se stoga momčad iz Madrida svom europskom zadatku te je ostvarila svoj cilj stigavši do same završnice točnije, Final Foura u Kölnu, gdje joj na putu prema novom finalu stoje rukometaši danskog Kobenhavna koji su, pak, na svom polufinalnom putu zaustavili branitelja naslova prvaka Europe, ove sezone očito ne tako moćnu Barcelonu.

Povijest u europskim natjecanjima

Svoju europsku priču tadašnji Ciudad Real započeo je u sezoni 1998./1999. kada je sudjelovao u City kupu gdje je odmah pokazao što zna te je stigao do samog finala, no na putu do prvog europskog naslova ispriječio se njemački Flensburg. Sezona kasnije donijela je rukometašima Ciudada četvrtfinale EHF Kupa, no već za dvije godine ovi talentirani igrači ponovno su zaigrali u jednom finalu, ovoga puta u Kupu pobjednika kupova, gdje su vratili Flensburgu za onaj poraz od prije par godina te su stigli do naslova kojeg su uspjeli obraniti odmah sljedeće sezone. Prvo pojavljivanje u europskoj rukometnoj eliti igrači Ciudad Reala odradili su u sezoni 2003./2004. u kojoj su stigli i do polufinala, no na putu prema posljednjoj stepenici ispriječilo im se slovensko Celje PL. Međutim, prvo polufinale Lige prvaka označilo je proboj ove španjolske ekipe na europsku scenu u njenu punom sjaju, naime, nakon te sezone Ciudad Real je osim u 2006./2007. svaki puta izborio svoje mjesto među najbolje četiri momčadi u Europi.

Nakon poraza od Celja PL u polufinalu godinu dana ranije, Ciudad je svoju veličinu pokazao već u svom sljedećem pokušaju kada je sezonu kasnije u polufinalu bio bolji od Montpelliera, no na posljednjoj se stepenici ukazala Barcelona te je španjolski derbi i u Ligi prvaka pokazao koliko napet može biti sraz ovih dviju momčadi. Ciudad je tada kod kuće slavio 28:27 da bi Barca na svom terenu bila bolja 29:27 te je s jednim pogotkom razlike uzela europski naslov. No, ta ista Barca sljedeće sezone nije bila ni blizu Ciudadu koji je naprosto žario i palio Europom predvođen tada najboljim desnim krilom Mirzom Džombom, kao i još jednim hrvatskim reprezentativcem Pero Metličićem, a koji je protiv još jedne španjolske ekipe, Portland San Antonija još boljeg Ivana Balića, stigao do svoje prve titule prvaka Europe.

Mali pad uslijedio je već sljedeće sezone kada rukometaši iz La Manchea bivaju zaustavljeni u četvrtfinalu da bi se potom ponovno vratili na staze slave osvojivši dva nova naslova upisanim dvostrukim slavljem nad Kielom koji na gostujućem terenu nije mogao uzvratiti Španjolcima. Uzvratili su Nijemci, pak, već sljedeće sezone, kada su odlučili stati na kraj španjolskoj dominaciji te su Ciudad Real izbacili već u polufinalu, da bi se on sljedeće godina vratio još snažniji te bi na Final Fouru bio bolji od tadašnjeg njemačkog prvaka HSV Hamburga, no u finalu je ipak ostao kratak za tri pogotka koja su bila dovoljna njegovu vječitom rivalu, Barceloni, da podigne pehar najbolje momčadi. Nova prilika, ali sada u novom ruhu, igrače Ciudada, odnosno, Atletica već čeka ove subote, a na putu im zasigurno neće biti Barcelona već novo ime Final Foura, danski Kobenhavn.

Put do Final Foura

Zanimljiva je bila ovogodišnja europska rukometna priča momčadi pod novim imenom, a započela je natjecanjem u skupini B gdje je Atletico Madrid snage morao odmjeriti s ekipama Füchse Berlina, Veszprema, Kielcea, Čehovskih Medvjeda te Bjerringbro-Silkeborga. Uspješan je viceprvak Europe bio na gotovo svim postajama, ali uistinu gotovo svima. Naime, igrači Talanta Dujšebajeva pokazali su kako im ruske momčadi baš i ne leže te su protiv njih uspjeli osvojiti tek dva boda u dva susreta zahvaljujući neriješenim rezultatima 29:29 u gostima te 30:30 kod kuće. Malo iznenađenje Atleticu je priredio i Veszprem koji je na svom terenu pokazao kako nošen bučnom podrškom svojih navijača može biti bolji te je tako slavio 28:27.

U nastavku momčad iz Madrida imala je svojih sjajnih, ali i ne tako dobrih trenutaka, a kobnima su se uvijek pokazala gostovanja. Kadetten Schaffhausen tako je uvjerljivo bio poražen u Vistalegreu (27:36) da bi na svom terenu pokazao kako se i on može nositi s najboljima (30:26), međutim, to mu nije bilo dovoljno da izbori mjesto u četvrtfinalu gdje je čekao slovenski Cimos Koper. Ponovno je Atletico u gostima pokleknuo te je pretrpio poraz 23:26 da bi kod kuće ipak pokazao svoju nadmoć slaveći 31:24 te osiguravši tako svoje mjesto u Kölnu.

Najveći aduti

Zajedništvo je ono što je krasilo ovu španjolsku momčad pod kojim god imenom ona krenula na svoje rukometno putovanje, a krasi je još i danas. Iako im velika imena i svjetske zvijezde nikada nisu bili najvažnija stvar na svijetu, ovi su igrači upravo onime što su postigli u redovima svog Ciudada, sada Atletica, postali upravo nosioci igre bez kojih ne bi bilo ni tri naslova ni pet finala ni svih onih polufinala i četvrtfinala. Kada je zdrav, a aritmije i problemi sa srcem sada su iza njega, jedan je od najboljih rukometnih vratara na svijetu, a u tandemu sa španjolskom vratarskom legendom uz čvrstu obranu ispred sebe te dobar dan pored ovog vratarskog dvojca teško je plasirati loptu u gol. Oni su, dakako, Arpad Šterbik i Jose Hombrados koji sa stupom Atleticove obrane, Didierom Dinartom, naprosto mogu zaplašiti svakog protivnika.

No, čvrsta obrana ne ovisi samo o velikoj trojici, već i onima koje se i u napadu mnogo toga pita. Od Francuza Abaloa na desnom krilu koji je u svoje vitrine pospremio sve što je mogao s aktualnim svjetskim i olimpijskim prvacima Francuzima, do njegova pomoćnika Parronda, kao i Davida Davisa i Jonasa Kallmana na onoj lijevoj krilnoj strani. Od starijeg Entrerriosa, Alberta, iskusnog znalca koji se nikako ne da iz vrha europskog i svjetskog rukometa, a koji uz pomoć Mariusza Jurkiewicza i Nikolaja Markussena vuče vanjsku liniju, preko trenutno trećeg strijelca Lige prvaka s 81 pogotkom te bivšeg igrača hrvatskog prvaka CO Zagreba, Kirila Lazarova, do onih koji lopte šalju baš ondje gdje vide da će najbrže doći do gola, točnije u gol. Dakle, do Cheme Rodrigueza i Joana Canellasa, ali i do, pokazalo se ove sezone, izuzetno vrijednih kružnih napadača, Edu Fernandeza i Julena Aguinagaldea.

Trener

Rođeni Kirgistanac te bivši španjolski reprezentativac trener je jednog od najboljih europskih klubova, Atletico de Madrida, a svoju je rukometnu priču započeo u CSKA Moskvi te potom 1992. na Olimpijskim igrama u Barceloni gdje je u sklopu tzv. Jedinstvene reprezentacije Sovjetskog Saveza odmah uzeo svoju zlatnu medalju, ali i ostavio velikog traga u rukometu. Talant Dujšebajev je, naime, postao najbolji strijelac igara s 47 postignutih pogodaka te je, dakako, bio izabran i u najbolju momčad turnira. Svoje sljedeće zlato Dujšebajev je uzeo već sljedeće godine na Svjetskom prvenstvu kao član ruske rukometne reprezentacije. Odlične igre na reprezentativnom, ali i klupskom planu, odvele su ga u Teku Cantabriu nakon čega uzima španjolsko državljanstvo te kao član španjolske rukometne reprezentacije punih deset godina osvaja dvije olimpijske brončane medalje te srebrna i brončana odličja na Europskim prvenstvima. Uvijek je bio među najboljim igračima reprezentacije Španjolske, izabiran je i u najbolje momčadi turnira na brojnim Svjetskim prvenstvima, no Španjolska tada nije bila u vrhu, a kada je 2005. godine u Tunisu uzela svjetsko zlato Talanta više nije bilo u njenim redovima.

Svoju Ciudad Real priču Dujšebajev je, pak, započeo 2001. godine kada se nakon nekoliko godina u Njemačkoj odlučio vratiti u Španjolsku, a svoju je karijeru u dresu Ciudad okončao šest godina kasnije. Ono što je uvijek krasilo Dujšebajeva jest da je bio uistinu poseban te je tako za vrijeme igranja u La Mancheu, već 2005. godine krenuo u redove trenera kojima se potpuno posvetio nakon umirovljenja. Međutim, koliko je Talant promicao momčadski duh toliko ga je i živio te je stoga 2006. iznenadio sve kada je s mjesta trenera uskočio na svoje dobro staro mjesto srednjeg vanjskog zbog ozljede Ciudadova Uroša Zormana.

Ovaj odličan igrač i trener, ali prije svega čovjek s velikom idejom koju uistinu zna prenijeti dva je puta proglašavan najboljim rukometašem svijeta, a uzeo je i drugo mjesto u glasovanju za IHF-ova igrača stoljeća, no ono što je najbitnije svoju je ideju zajedništva prenio na svoje igrače te je kao njihov suigrač, ali i trener jedna od ključnih karika ovolike uspješnosti Ciudad Reala, danas Atletico de Madrida.

Prognoza i očekivanja

Aktualni viceprvaci, kako i sami kažu u Köln stižu "u dobrom trenutku i s mnogo dobre volje" kako bi u subotu prošli prvu prepreku, danski Kobenhavn koji je, pak, izbacio njihova vječita i najvećeg rivala, Barcelonu. Točno onu Barcelonu koja im je prošle sezone stala na put ka europskom tronu, ali i španjolskom vrhu.

Stup Atleticove obrane, Didier Dinart, ključ pobjede vidi u čvrstoj obrani te zaustavljanju danskih kontranapada: "Ne smijemo primati lagane pogotke ni gubiti loptu u napadu jer nam treba vremena da se postavimo za kontranapade Kobenhavna. Ukoliko uspijemo u tome, sigurno ćemo u finale", no Francuza brine i još ponešto: "Kobenhavn će imati veliku podršku s tribina. Bit će vrlo teško, ali želimo završiti sezonu na najbolji mogući način, osvajanjem Lige prvaka, najvećeg trofeja."

Ni bivši Zagrebaš, Kiro Lazarov, ne smatra da će njihov polufinalni dvoboj s Kobenhavnom biti lagan, no ipak je pronašao taktiku za pobjedu: "Gledao sam nekoliko njihovih susreta te se vidi da igraju moderan rukomet, a sve najbolje što znaju čuvaju za svoje najteže protivnike. Naš dvoboj će biti težak, no u teškom dvoboju presuđuje upravo čvrsta obrana, a upravo ona vodi do samopouzdanja u napadu. To je način na koji se može slaviti."

Momčad Atletico de Madrida ove je sezone, tek prije dva kola, gotovo potpuno izgubila nade u osvajanje španjolskog naslova te ih tek čudo može odvesti do trofeja, stoga bi nakon nove titule španjolskog viceprvaka, pobjeda nad Kobenhavnom, a potom i titula prvaka Europe u njihovoj trećoj uzastopnoj završnici nakon osvajanja samog naslova bila veliki uspjeh s obzirom na činjenicu da su u posljednje vrijeme stalno viceprvaci, stalno tik do vrha, a nikako na onoj najvišoj stepenici. Dobra igra, pravi momčadski duh zaokružen vrhunskim trenerskim stručnjakom te želja i volja za pobjedom su tu, no hoće li to sve biti dovoljno za slavlje ove subote uvelike ovisi i o rukometnim djelima Kobenhavna.